Lav XIII.
enciklika
RERUM NOVARUM
15. svibnja 1891.
Prvi socijalni dokument počinje riječima: “Među narodima je pokrenuta težnja za
nečim novim, koja već odavna drži svijet u gibanju. Ta je želja za promjenama
morala naravnom dosljednošću s vremenom prijeći s političkog na srodno gospodarsko
područje” (RN, br. 1).
Razlog objavljivanja enciklike je stanje radnika, tj. radničko pitanje:
“Doista, nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između
poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo
velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti,
osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba” (RN, br. 1). Radnici
su “prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji” (RN,
br. 2).
Već na samom početku Papa piše da je socijalizam krivi lijek (usp. RN, br.
3-12).
U takvoj situaciji zahtijevaju se hitne mjere s tri strane: Crkve, (RN,
br. 13-24), države (RN, br. 25-25)i samih radnika (RN, br. 36-44).
Zašto Crkve? Papa ima pred očima kršćansko društvo. Od Crkve se očekuje
da pripomogne naukom moralnih načela i socijalnim radom.
Veoma je važno što Lav XIII. naglašava ulogu države protiv liberalističkog
načela (Laisser faire – laisser passer) prema kojemu država treba braniti
postojeći poredak i privatno vlasništvo a ne smije se uplitati u socijalno
pitanje. Papa se zauzima za državne socijalne mjere i socijalno zakonodavstvo
u korist siromašnih radnika (usp. RN, br. 29).
Radnici imaju pravo na udruživanje (usp. RN, br. 36-44), ali pod nadzorom
crkvene vlasti.
Govori se o pravednoj plaći (usp. RN, br. 34 i 35) koja će omogućiti život
radniku i njegovoj obitelji.
[Povratak na vrh stranice]
Pio XI.
enciklika
QUADRAGESIMO ANNO
15. svibnja 1931.
U dokumentu se odbacuju i socijalizam i liberalni kapitalizam. Prema nekima
ideje iznesene u “Quadragesimo anno” kao da otvaraju neki “treći put”.
Tu se misli prije svega na “solidarizam” Heinricha Pescha (1854.-1926.),
kao različit od kapitalizma i socijalizma. U enciklici se ne upotrebljava
naziv solidarizam. Dodatna zabuna proizlazi iz toga što se upotrebljava
naziv posredna tijela (corpora intermedia) između pojedinca i vrhovne
gospodarske i političke vlasti.
Važno je uočiti slijedeće pojmove:
- načelo supsidijarnosti (usp. QA, br. 80-81) ovdje se prvi puta spominje
i definira.
- socijalna dimenzija privatnog vlasništva (usp. QA, br. 44-52) ističe
socijalnu hipoteku privatnog vlasništva.
- U odnosu 'kapital – rad' (usp. QA, br. 53-59) govori se o socijalnoj
pravednosti (usp. QA, br. 58-59).
- Pravedna plaća je obiteljska plaća (usp. posebno QA, br. 71-72).
Enciklika traži obnovu struktura i mentaliteta. Osobito je za nas zanimljiv
poziv na ćudorednu obnovu (usp. QA, br. 127-129) i obnovu gospodarskog
života u kršćanskom duhu (usp. QA, br. 135).
[Povratak na vrh stranice]
Pio XII.
RADIO-PORUKA
ŠTO JU JE PIO XII. UPUTIO NA BLAGDAN DUHOVA,
1. lipnja 1941.,
CIJELOM SVIJETU
PRIGODOM PEDESETE OBLJETNICE “RERUM NOVARUM” PAPE LAVA XIII.
U ovoj važnoj poruci na 50-u obljetnicu Rerum novarum i 10-u obljetnicu
Quadragesimo anno, Pio XII. kratko donosi glavne ideje obiju enciklika.
Koja je nadležnost Crkve u socijalnom pitanju? Zadaća Crkve nije u odnosu
na čisto praktičnu, tehničku stranu društvenog poretka. Ona želi reći
autoritativnu riječ “na onoj strani društvenog poretka gdje on dodiruje
i prelazi na ćudoredno područje” (str. 81).
Svjestan da se nalazi u ratu, Pio XII. svraća pozornost na tri osnovne
vrednote socijalnog i gospodarskog života: upotrebu materijalnih dobara,
rad i obitelj.
Naglašava se pravo na privatno vlasništvo koje je usmjereno na opće dobro,
tj. promatra se pod vidom opće namjene dobara.
Privatno vlasništvo je potrebno obitelji zbog njezine neovisnosti. U pravilu
“samo ona stabilnost koja se osniva na vlastitom posjedu čini obitelj
najsavršenijom i najplodnijom životnom stanicom društva, jer svojom proširenom
vezom sjajno spaja sadašnje i buduće generacije” (str. 87).
Papa je u nadolazećem socijalizmu i u društvenom vlasništvu gledao opasnost
za neovisnost obitelji.
[Povratak na vrh stranice]
Ivan XXIII.
enciklika
MATER ET MAGISTRA
15. svibnja 1961.
Enciklika se sastoji od četiri dijela koji nose slijedeće naslove:
1. Nauk enciklike “Rerum novarum” i pravodoban razvoj u naučavanju Pija XI.
i Pija XII.;
2. Objašnjenja i daljnje razvijanje nauka “Rerum novarum”;
3. Novi oblici socijalnog pitanja;
4. Obnova zajedničkog života u istini, pravdi i ljubavi.
U prvom dijelu Papa analizira prijašnje enciklike “Rerum novarum” (kojoj
je tada 70. obljetnica) i “Quadragesimo anno” (30. obljetnica) i dokumente
Pija XII. ne bi li, svjestan velikih promjena nakon II. svjetskog rata,
u novonastalim prilikama potvrdio i potanje razložio nauk svojih predšasnika,
ali i odredio crkveno naučavanje o novim važnim suvremenim pitanjima.
Ivan XXIII. uočava promjene:
- na području znanosti, tehnike i gospodarstva (MM, br. 47)
- na društvenom području – socijalno osiguranje, napredak općeg obrazovanja,
razlika u napretku između razvijenih i manje razvijenih... (MM, br. 48)
- na političkom području (MM, br. 49)
U drugom dijelu “Mater et Magistra” ističe se privatna inicijativa,
ali i socijalna komponenta gospodarstva i potreba državne intervencije
u gospodarstvu. Posebno je istaknuto da bi se država, pri vršenju svoje
uloge (MM, br. 51-58), trebala osloniti na načelo supsidijarnosti (“načelo
pripomoćne službe”, QA, 81) koje je izloženo u enciklici “Quadragesimo
anno”. K tomu je u Enciklici istaknuta “socijalizacija života”, što je
novost jer socijalizacija ulazi u službeni govor Crkve (MM, br. 60-61).
Govori se i o privatnom vlasništvu, ali i o njegovoj socijalnoj ulozi
i o odnosu privatnog prema općem dobru (MM, br. 119-120).
U trećem dijelu se govori o novim oblicima socijalnog pitanja. Novi
problemi su:
- poljoprivreda koja je zapostavljena (MM, br. 123) i na koju bi država morala
obratiti pozornost (MM, br. 131) te sistemom socijalnog osiguranja pridonijeti
pravednom i ravnomjernom raspoređivanju sveukupnog državnog dohotka među građanima
(MM, br. 135)
- zemlje u razvoju koje bi trebalo “uravnotežiti” unutar njih samih i “unaprijediti”
tako da stanovništvo razvijenijih pokrajina postane glavni nosilac svojeg napretka
(MM, br.150-183)
- ravnoteža između porasta pučanstva i gospodarskog razvoja koju bi trebalo
uskladiti s obzirom na čitav svijet i na siromašne zemlje (MM, br. 185-199)
pri čemu se posebno ističe potreba odgajanja svijesti odgovornosti (MM, br.
195)
U četvrtom dijelu enciklike govori se o tome kako zajednički život
treba biti obnovljen u istini, pravdi i ljubavi (MM, br. 212-264). U okviru
toga posebno se progovara o trajnoj aktualnosti katoličkog društvenog
nauka (MM, br.218-221) i ističe njegovo temeljno načelo: dostojanstvo
ljudske osobe (MM, br. 219-220). Naglašava se i važnost proučavanja i
poučavanja tj. upoznavanja socijalnog nauka Crkve (MM, br. 222-225), ali
i odgoja u njemu da se ne bi ostalo samo na njegovu izlaganju nego da
se i provodi u život (MM, br. 226-230). Za to je pak potrebna suradnja
vjernika koji bi načela socijalnog nauka Crkve trebali prvi, u svojem
laičkom apostolatu, provoditi u život (MM, br. 231-235).
Metodološki gledano, socijalni nauk Crkve bi se provodio u djelo kroz
ova tri stupnja:
1. vidjeti (sagledati pravo stanje stvari)
2. prosuditi (pažljivim vrednovanjem usporediti to stanje sa načelima
socijalnog nauka Crkve)
3. djelovati (odrediti što se može ili mora poduzeti da se iznesene smjernice
prema prilikama mjesta i vremena primijene) (MM, br. 236).
[Povratak na vrh stranice]
Ivan XXIII.
encikličko pismo
PACEM IN TERRIS
11. travnja 1963.
Enciklika “Mir na zemlji” na poseban način je posvećena ljudskim pravima
, te donosi katalog ljudskih prava. U dokumentu se raspravlja o:
· poretku među ljudima (PT, br. 8-10)
· njihovim pravima i dužnostima (PT, br. 11-27; 28-45)
· odnosima između ljudi i javnih vlasti unutar pojedinih država (PT, br.
46-79)
· odnosima među državama (PT, br. 80-129)
· odnosima pojedinaca i država sa svjetskom zajednicom (PT, br. 130-145).
Da bi se postigao željeni mir potrebno je osigurati ljudska prava. Posebno
se dotiču:
- pravo na opstanak i dostojan život,
- prava s obzirom na ćudoredne i kulturne vrednote,
- pravo na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti,
- pravo na slobodan izbor zvanja,
- gospodarska prava,
- pravo zbora i udruživanja,
- pravo na seljenje,
- politička prava, (PT, br. 11-26).
Nakon toga se govori o dužnostima (PT, br. 28-45), budući da postoji neraskidiv
odnos prava i dužnosti. Tu se progovara o potrebi uzajamne suradnje među
ljudima, o odgovornosti, a u argumentaciju se uvodi pojam “znakovi vremena”
što je novost enciklike. Spominju se slijedeći znakovi vremena: uspon
radničke klase, svijest o dostojanstvu žene, jednakost među narodima,
popis osnovnih čovjekovih prava, ustav za svaku pojedinu državu, odnosi
građana i državnih rukovodilaca i osnivanje Organizacije UN koje je znak
vremena u smislu stvaranja jedne svjetske vlasti koja bi članicama ostavljala
po načelu supsidijarnosti potrebnu autonomiju.
Enciklika govori i o dužnostima sudjelovanja u javnom životu (PT br. 146)
u nizu pastirskih upozorenja koje donosi na smom kraju.
“Mir na zemlji” (Pacem in Terris) je velikim dijelom naznačila ono što će se
događati na II. vatikanskom koncilu.
[Povratak na vrh stranice]
Drugi vatikanski sabor
PASTORALNA KONSTITUCIJA
"GAUDIUM ET SPES"
O CRKVI U SUVREMENOM SVIJETU
(7.12.1965)
Dokument je podijeljen u dva dijela, koji su sastavljeni od po nekoliko
poglavlja.
U uvodnom dijelu saborski Oci konstatiraju kako je dužnost Crkve da u
svako vrijeme ispituje "znakove vremena" kako bi mogla izvršiti
svoju zadaću (usp. GS, br.4). Registriraju promjenu mentaliteta u društvu
koji, posebno kod mladih, dovodi u pitanje tradicionalne vrednote (usp.
GS, br. 7). Također uočavaju neuravnoteženost suvremenog svijeta i povezuju
je s neuravnoteženošću "kojoj se korijen krije u čovjekovu srcu"
(GS, br. 10). Nakana koncila bila je da sagleda stvarnost suvremenog svijeta
i da se u odnosu spram njega kršćanski odredi.
I. DIO
CRKVA I ČOVJEKOV POZIV
I. GLAVA
DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE
"Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji
treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu" (GS,
br. 12).
U prvoj glavi ovog dokumenta Koncilski Oci jasno ističu da je čovjek i
njegovo dostojanstvo temelj na kojemu Crkva gradi svoj odnos prema socijalnoj
stvarnosti. Naravno, čovjeku to dostojanstvo izvire iz njegove sličnosti
s Bogom. Bog je u čovjekovu srcu, u savjesti upisao zakon po kojemu će
čovjeku suditi. Taj moralni zakon kojega čovjek po savjesti može razabrati,
nit je vodilja u životu svakog čovjeka, pa se svaki čovjek osobno treba
truditi njegovati svoju savjest (usp. GS, br. 16).
U brojevima 19-21 raspravlja se o ateizmu, te o stavu Crkve prema njemu.
Naglašava se da se pod ateizmom misle razne stvarnosti, no za pojavu tog
fenomena, ma što se pod njim mislilo, odgovorni su i vjernici, jer ponekad
svojim životom "pravo lice Boga i religije prije zaklanjaju nego
otkrivaju" (GS, br. 19).
II. GLAVA
LJUDSKA ZAJEDNICA
Svi su ljudi stvoreni na Božju sliku, prema tome svi su braća (usp.
GS, br. 24). Zato se Koncilski Oci zalažu za promicanje "općeg dobra"
(usp. GS, br. 26). Pozivaju ljude da u drugome prepoznaju svoga bližnjega,
i "da budu bližnji baš svakom čovjeku, te da mu, kad se s njim susretnemo,
djelotvorno pomognemo" (GS, br. 27.) U tom smislu treba gajiti ljubav
i prema protivnicima. Potrebno je lučiti zabludu, koju uvijek treba osuditi,
od zabludjelog, koji usprkos zabludi u kojoj živi i grijehu koji čini,
uvijek zadržava svoje ljudsko dostojanstvo (usp. GS, br. 28).
Na poseban način Koncil naglašava jednakost svih ljudi, osobito žena u
društvu, te potrebu socijalne pravde, jer uočava prevelike nejednakosti
među članovima i narodima pojedine i cjelokupne ljudske zajednice (usp.
GS, br. 29). Snažan naglasak Koncil stavlja na sveobuhvatnu potrebu ozbiljnog
pristupa odgoju mladih kako bi oni mogli izrasti u izgrađene ličnosti,
muževe i žene "jer upravo takve potrebuje naše doba" (usp. DS,
br. 31).
III. GLAVA
LJUDSKA DJELATNOST U SVIJETU
Čovjek je u naše vrijeme u posjedu silne moći, no s moći, naglašavaju
Koncilski Oci, raste i čovjekova odgovornost za uporabu iste (usp. GS,
br. 34). Crkva priznaje autonomiju ovozemnih stvarnosti, no to ne znači
da čovjek profanim stvarima može raspolagati neovisno o Stvoriteljevoj
volji (usp. GS, br. 36). U iščekivanju "nove zemlje" nipošto
se ne smije smanjiti, već pobuditi briga za ovu na kojoj sada živimo (usp.
GS, br. 39)
IV. GLAVA
ZADAĆA CRKVE U SUVREMENOM SVIJETU
Danas je prisutna napast da se misli kako su naša osobna prava sačuvana
samo tada ukoliko smo oslobođeni svake norme božanskog zakona. Crkva uči
da je to potpuno krivo shvaćanje. Upravo suprotno, ukoliko se udaljimo
od božanskih normi mi gubimo svoje ljudsko dostojanstvo, a ne spašavamo
ga (usp. GS, br. 419).
Crkvena misija prije svega je religioznog karaktera. Crkva nije vezana
ni uz koji politički ili kulturalni sustav. Ona jednostavno želi biti
na korist svih i svima služiti, bez obzira na političke sustave. No, njena
služba jest naglašavanje prava i dostojanstva ljudske osobe, te promicanje
općeg dobra i ista će promicati u svim društvima (usp. GS, br. 42).
Oci opominju one koji olako zanemaruju sadašnji život, očekujući budući,
kao i one koji se previše oslanjaju samo na sadašnji. I jedni i drugi
su u zabludi. Posebnu odgovornost imaju kršćani, koji iz ljubavi prema
bližnjem i Bogu, ne mogu zanemariti svoje vremenite dužnosti (usp. GS,
br. 43).
DRUGI DIO
NEKI GORUĆI PROBLEMI
Drugi dio ovog značajnog dokumenta za nas je još i važniji od prvoga,
jer se u njemu raspravlja o "nekim gorućim problemima" koji
tište ovaj svijet. Crkva se u odnosu na njih pokušala odrediti na Koncilu.
U kratkom pregledu naglasit ćemo bitne točke na koje su se Koncilski Oci
osvrnuli i rješenja koja su ponudili kršćanima i svim ljudima dobre volje.
I. GLAVA
PROMICANJE DOSTOJANSTVA BRAKA I OBITELJI
Oci povezuju spas osobe uz "sretno stanje u bračnoj i obiteljskoj
zajednici", koje može biti narušeno "sebičnošću hedonizmom i
nedopuštenim postupcima kojima se sprečava rađanje" (usp. GS, br.
47).
Rađanje i odgoj djece kruna su bračne ljubavi, koja zbog zahtjevnosti
toga poziva zahtijeva punu vjernost bračnih drugova (usp. GS, br. 48).
Djeca su dakako kruna braka, no "brak nije ustanovljen samo za rađanje
djece", već je prije svega nerazrješiva zajednica i zajedništvo dviju
osoba (usp. GS, br. 50).
II. GLAVA
PROMICANJE KULTURNOG NAPRETKA
Koncil naglašava kako smo svjedoci rađanja novog humanizma "u
kojem se čovjek definira prije svega po odgovornosti prema svojoj braći
i prema povijesti" (GS, br. 55). Postoji opasnost da čovjek, uzdavši
se previše u svoja otkrića, te napredak znanosti i tehnike postane samodostatan
i prestane tragati za uzvišenim vrednotama (usp. GS, br. 57).
Kada je riječ o odnosu Evanđelja i kulture, Koncilski Oci ukazuju na činjenicu
da je Bog, objavljujući se svome narodu poštivao kulturalne razlike određenih
vremena i objavljivao se uvijek u ljudima određenog doba primjerenim i
razumljivim kategorijama (usp. GS, br. 58). Crkva je također koristila
različite tekovine kultura kroz povijest trudeći se prenijeti poruku Evanđelja.
To je i razumljivo, jer Crkva je poslana svim narodima i nije posebno
vezana ni za jedan narod, običaj ili kulturu. Crkva ujedno poštuje autonomiju
metoda kulture, te posebno znanosti na njihovim područjima (usp. GS, br.
59). Kršćani su osobito pozvani i dano im je u zadaću, da se trude promicati
načela pomoću kojih bi se kod svih priznalo pravo na civilizaciju i kulturu,
bez obzira na rasu, spol, dob, religiju ili društveni status (usp. GS,
br. 60). Koncilski se Oci zalažu da se sposobnijima omogući daljnji studij
i da im se kasnije omogući zauzimanje funkcija i službi u društvu koje
odgovaraju njihovu odgoju i obrazovanju (usp. GS, br. 60).
U smjeru promicanja moderne umjetnosti sugerira se Crkvi da prizna nove
umjetničke smjerove primjerene našem vremenu i različitim kulturama pojedinih
naroda (usp. GS, br. 62).
III. GLAVA
EKONOMSKO - SOCIJALNI ŽIVOT
Koncilski Oci uočavaju preveliku usredotočenost samo na ekonomski
razvoj. Tu opsesiju nazivaju "ekonomizam". Također uočavaju
kako postoje sve veće razlike između siromašnih i bogatih, moćnih i onih
koji su lišeni gotovo svake mogućnosti odlučivanja i inicijative. Te razlike
postoje kako između naroda, tako i unutar pojedinih naroda i država. Takvo
stanje može ugroziti mir u svijetu, pa ga treba rješavati ekonomsko socijalnim
reformama i promjenom mentaliteta (usp. GS, br. 63). Cilj ekonomskog razvoja
ne može biti puka proizvodnja i stjecanje dobiti, već služenje čovjeku
prema hijerarhiji vrednota (usp. GS, br. 64). Ekonomski razvoj treba ostati
pod kontrolom čovjeka, a građani bi trebali osjetiti da imaju pravo i
dužnost doprinositi napretku svoje zajednice (usp. GS, br. 65).
Ljudima treba omogućiti pravo na rad, a po Kristovu primjeru, radnici
imaju dužnost savjesno raditi. Danas se međutim događa da su suvremeni
radnici u svojevrsnom ropskom odnosu prema radu, i to iz tzv. "ekonomskih
razloga". Koncil to jasno odbacuje i naglašava da proces proizvodnje
treba prilagoditi potrebama osobe i njena ukupna rasta i razvoja (usp.
GS, br. 67). Ljudi su stvoreni na sliku Božju i po tome imaju neotuđivo
ljudsko dostojanstvo, stoga treba nastojati da radnici, aktivno sudjeluju
u upravi poduzeća u kojima rade (usp. GS, br. 68). U istom se broju naglašava
pravo radnika na osnivanje udruženja , te pravo na štrajk, kao danas još
nužno, ali posljednje sredstvo za obranu radničkih prava.
Bog je zemlju dao svim ljudima. Zato čovjek kada i zakonito posjeduje
neke stvari, treba imati na umu opće dobro i biti svjestan činjenice da
su dobra koja zakonito posjeduje i zajednička dobra ljudske zajednice
(usp. GS, br. 69).
Koncil također naglašava potrebu nadilaženja običaja i tradicije koji
mogu kočiti razvoj naroda i pojedinaca, ukoliko više ne odgovaraju zahtjevima
vremena (usp. GS, br. 69).
Kada je riječ o privatnom vlasništvu, ono je pozitivno vrednovano jer
daje čovjeku prostor za samostalnost i razvoj, ali naglašeno je da privatno
vlasništvo , po svojoj prirodi, ima također i društveni karakter "koji
se temelji na zakonu opće namjene dobara (GS, br. 71.)
IV. GLAVA
ŽIVOT POLITIČKE ZAJEDNICE
U brojevima 73-76 ovog dokumenta nalaze se veoma bitne smjernice za
život i djelovanje u zajednici, mišljenoj kao političkoj zajednici.
Politička zajednica postoji radi promicanja općeg dobra, pod kojim se
misli na sve one uvijete društvenog života "u kojima ljudi, obitelji
i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje" (GS,
br. 74).
U svakoj je političkoj zajednici potrebna i određena vlast koja se mora
oslanjati na slobodu i svijest odgovornosti. Gdje javna vlast prekoračuje
svoje granice i tlači građane, Koncil daje pravo građanima da brane svoja
prava i prava svojih sugrađana protiv zloupotreba vlasti, držeći se granica
koje određuju naravni zakon i Evanđelje (usp. GS, br. 74).
Koncil upozorava građane, a na poseban način kršćane da se "sjete
da imaju pravo, a ujedno i dužnost da se služe svojim pravom glasa u korist
općeg dobra" (GS, br. 75). Također potiče sve odgovorne da se brinu
o građanskom i političkom odgoju kako bi građani bili kadri preuzeti odgovornost
i brigu za svoju zajednicu.
U broju 76 jasno se razlučuju kompetencije vjernika u političkoj zajednici,
s obzirom na njihovu pripadnost Crkvi. Naglašava se da postoji bitna razlika
između djelovanja vjernika u politici, gdje se oni ravnaju po svojoj kršćanskoj
savjesti, te onoga što rade u ime Crkve skupa s hijerarhijom (usp. GS,
br. 76).
Crkva je spremna, u političkoj domeni, odreći se nekih zakonito stečenih
prava, kako bi što autentičnije mogla svjedočiti Evanđelje. No ona zadržava
pravo izricanja moralnog suda o događajima u političkoj zajednici, kada
je u pitanju zaštita temeljnih ljudskih prava i zaštita dostojanstva osobe
(usp. GS, br. 76).
V. GLAVA
PROMICANJE MIRA I IZGRADNJA ZAJEDNICE NARODA
Na mir se ne gleda kao na tek puko odsustvo rata ili uspostavu ravnoteže
među protivnicima: "Mir je plod reda što ga je u ljudsko društvo
utisnuo njegov božanski Utemeljitelj" (GS, br. 78).
Mir, prema Koncilskim Ocima, treba stalno graditi. On se ne stječe jednom
zauvijek, a izgrađuje se čvrstom voljom da se poštuju drugi i na poseban
način ljubavlju, koja ide dalje od onoga što može doseći pravda (usp.
GS, br. 78). Oci se zalažu za izbjegavanje svakog rata. Naglašavaju da
nitko nema pravo zapovjediti izvršenje zločina i nikakva poslušnost ne
opravdava one koji takve zapovijedi izvršavaju, posebno ako se ide na
sustavno uništavanje čitavih naroda ili manjina - "to se mora najoštrije
osuditi kao strašne zločine" (usp. GS, br. 79).
Zalažu se za osnivanje međunarodne vlasti koja bi raspolagala prikladnim
snagama za uspostavu mira. No, dokle god takva ne bude osnovana neće se
moći, smatraju Koncilski Oci, oduzeti pravo narodima na zakonitu obranu,
ukoliko budu iscrpljena sva sredstva pregovaranja (usp. GS, br. 79).
Ipak, Koncilski Oci jasno osuđuju rat, a posebno "totalni rat".
"Svaki ratni čin koji ide za uništavanjem čitavih gradova ili prostranih
krajeva jest zločin protiv Boga i protiv samog čovjeka, što treba odlučno
i bez oklijevanja osuditi" (GS, br. 80).
Uz poticanje osnivanja svojevrsnog "međunarodnog autoriteta"
koji bi imao na raspolaganju efikasna sredstva za očuvanje sigurnosti
i prava pojedinih naroda, Koncil je naglasio potrebu promjene mentaliteta
i davanja novog smjera javnom mnijenju. Posebno se apostrofira potreba
odgajanja mladih za "mirotvorne osjećaje" (usp. GS, br. 82).
Da bi se mir mogao uspostaviti potrebno je također promijeniti "iz
temelja" oblike današnje svjetske trgovine, potrebno je "ukloniti
nerazmjernu trku za profitom, nacionalne ambicije, požudu za političkom
dominacijom..." (GS, br. 85).
Koncil također smatra da je potrebno "ustanoviti neki organizam univerzalne
Crkve čija bi dužnost bila da pobudi zajednicu katolika da se promiče
napredak zemalja koje su u bijedi i socijalna pravda među narodima"
(GS, br. 90).
ZAKLJUČAK
Sve što je objavljeno u ovom dokumentu namijenjeno je za pomoć svim
ljudima našeg vremena (bilo da vjeruju u Boga, bilo da ga izričito ne
priznaju" (GS, br. 91).
Koncil želi uči u dijalog sa svima - s onima koji Boga ne priznaju, kao
i s onima koji Crkvu otvoreno progone. "Budući da je Bog Otac počelo
i svrha svega, pozvani smo sa svi budemo braća i zato moramo bez prevare
u pravom miru sudjelovati u izgradnji svijeta" (GS, br. 92).
Na poseban način Koncilski Oci pozivaju kršćane, i naravno još direktnije
katolike, da ustraju na izgradnji i dovršenju ovoga svijeta u suradnji
s Bogom Stvoriteljem. Koncil naglašava da se neće spasiti oni koji samo
viču "Gospodine, Gospodine", već oni koji vrše volju Oca i "koji
se djelotvorno laćaju posla" (GS, br. 93).
[Povratak na vrh stranice]
II. vatikanski koncil
Deklaracija o vjerskoj slobodi
DIGNITATIS HUMANAE
7. prosinca 1965.
Vjerska sloboda, proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe (DH, br. l).
Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji a tome
da "u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje
savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo
sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica" (DH, br. l). No,
valja uočiti da uz to Sabor ističe i uvjerenje da "jedina prava religija
postoji a katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio
zadaću da je raširi među sve ljude..." (DH, br. l).
Vjerska sloboda se ne temelji na subjektivnom raspoloženju nego na samoj
ljudskoj naravi. Pravo na vjersku slobodu ostaje i onima koji ne udovoljavaju
obvezi da traže istinu i koji ne žele vjerovati. Svatko ima pravo i dužnost
tražiti istinu o vjerskoj stvari, i to na čovjeka dostojan način: slobodnim
istraživanjem, uz pomoć učiteljstva i obuke, izmjene mišljenja i dijaloga...
svemu tome treba slijediti svoju savjest: "Ne smije se dakle siliti
da radi protiv svoje savjesti, osobito u vjerskoj stvari." (DH, br.3).
No, kad jednom spoznaju istinu, ljudi su dužni prionuti uz nju.
Dokument progovara i o slobodi vjerskih zajednica. Ističe i granice vjerske
slobode. Naime, u vršenju svojih prava pojedini ljudi i društvene skupine
vezani su moralnim zakonom da se obaziru na prava drugih, na svoje dužnosti
prema drugima i na opće dobro svih. Protiv zloupotreba koje bi se mogle
pojaviti pod izlikom vjerske slobode građanska je vlast dužna pružiti
potrebnu zaštitu.
Sabor posebno upozorava, u kontekstu govora o slobodi, da "ima priličan
broj
onih koji su naoko veoma skloni da pod izlikom slobode zabacuju svaku
podložnost i da premalo cijene poslušnost" ." (DH, br.8). Stoga
"potiče sve, a osobito one koji se brinu za odgoj drugih, da nastoje
odgojiti ljude koji će, podlažući se moralnom redu, slušati zakonitu vlast
i kojima će na srcu biti istinska sloboda; ljude naime koji će vlastitim
sudom prosuđivati stvari u svjetlu istine, svoja djelovanja obavljati
s osjećajem odgovornosti i nastojati da slijede što god je istinito i
pravo, rado surađujući s drugima. Vjerska sloboda dakle mora služiti i
usmjeravati se i na to da ljudi u ispunjavanju svojih vlastitih dužnosti
u društvenom životu rade s većom odgovornosti." (DH, br.8).
[Povratak na vrh stranice]
Pavao VI.
enciklika o razvitku naroda
POPULORUM PROGRESSIO
23. ožujka 1967.
Enciklika počinje riječima: "Danas je socijalno pitanje svjetsko
pitanje".
Uzima kao okosnicu ideju razvoja, shvaćenog kao integralno dobro svakog
čovjeka, svake skupine ljudi i cjelokupnoga čovječanstva (PP, br. 14).
Uz pojam razvoja usko je vezan pojam opće solidarnosti. Enciklika ističe
kako se suvremeni veliki i teški problemi mogu riješiti samo na temelju
opće solidarnosti. Obveza solidarnosti vrijedi i za narode (PP, br. 48).
U tome kontekstu će Pavao VI. reći onu glasovitu izreku koja će odjeknuti
svijetom: "Razvoj je novo ime za mir" (PP, br. 87). Prema njemu,
razvoj treba biti integralan, zahvaćati cijeloga čovjeka, posebice na
njegovoj moralnoj i vjerskoj razini. Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu
novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s
obzirom na privatno vlasništvo (PP, br.23). Papa je snažno istaknuo socijalnu
uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu "socijalnu hipoteku".
U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma:
"izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao
bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike,
privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez
ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam
vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika
međunarodnog imperijalizma novca'" (PP, br. 26). Pavao VI. ne isključuje
ni mogućnost uporabe sile kad dođe do kršenja osnovnih prava u krajnje
teškim prilikama (PP, br.30-31), ali ujedno upozorava na opasnosti i veće
štete koje iz toga mogu proizići, te ističe potrebu reformi (PP, br. 32).
Najvažniji bi doprinos enciklike bio uočavanje da je progres jednih zapreka
razvoja drugih i isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s
tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva.
Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u
povoljnijem položaju (PP, br. 44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja
u trostrukom vidu:
1. pomoć slabima - obveza solidarnosti
2. pravičnost trgovinskih odnosa - obveza socijalne pravde
3. univerzalna ljubav - obveza sveopće ljubavi.
[Povratak na vrh stranice]
Pavao VI.
apostolsko pismo kardinalu Mauriceu Royu, predsjedniku Vijeća za laike
papinske komisije "Pravda i mir", prigodom 80. obljetnice enciklike
Rerum novarum
OCTOGESIMA ADVENIENS
14. lipnja 1971.
U ovom apostolskom pismu Pavao VI. posvećuje pažnju brojnim problemima
današnjeg društva koji ujedno postaju novi socijalni problemi.
U prvom dijelu dokument dotiče slijedeće teme: urbanizam, mladi,
položaj žene, radnici (sindikati i štrajk), diskriminacija, iseljavanje,
sredstva društvenog priopćavanja, prirodni okoliš.
U drugom dijelu dokument progovara o temeljnim težnjama i misaonim
strujama. Tako govori o privlačnosti i značenju utopija i ideologija upozoravajući
na oživljavanje pozitivizma i liberalnih struja te o socijalizmu i marksizmu
upozoravajući na dvoznačnost napretka. Naime, opasan je jednostrani napredak
koji se javlja a nekim društvima koja su svoje nade stavila u njega tako
da im je on postao uvjet i mjera slobode. Tu napredak postaje svenazočnom
ideologijom. (OA br.41) Istinski bi napredak pak bio "u razvijanju
ćudoredne svijesti koja će navesti čovjeka da preuzme na sebe šire solidarnosti
i da se slobodno otvara drugima i Bogu". O sličnim će pitanjima u
godinama nakon izlaženja ovog dokumenta biti prava eksplozija rasprava.
U trećem dijelu govori se o zadacima kršćana. Tako bi uloga kršćana
u politici bila da svoje kršćansko zalaganje žive u službi drugima. Kršćani
a politici pronalaze sklad između svojih opredjeljenja i Evanđelja, i
usred opravdanog pluralizma pružaju osobno i kolektivno svjedočanstvo
ozbiljnosti svoje vjere djelotvorno i nesebično služeći drugima (OA br.
46).
Na kraju se, uz poštivanje pluralizma opredjeljenja, upućuje poziv kršćanima
na akciju.
[Povratak na vrh stranice]
Ivan Pavao II
enciklika
LABOREM EXERCENS
(radom čovjek)
Enciklika je posvećena radu i problematici vezanoj uz rad, a podijeljena
je u pet poglavlja:
I. Uvod
II. Rad i čovjek
III. Sukob između rada i kapitala u sadašnjoj fazi povijesti
IV. Prava radnika
V. Elementi za duhovnost rada
I. Uvod
Papa u uvodu naznačuje kako opća ljudska situacija "iziskuje da se
otkriju nova značenja rada" (LE, br. 2).. Rad vidi kao "crvenu
nit crkvenog učenja", a ljudski rad kao ključni "i možda bitni
ključ cijelog društvenog pitanja" (LE, br. 3).
II. Rad i čovjek
U radu Crkva vidi temeljnu dimenziju ljudskog postojanja na zemlji (usp.
LE, br. 4). Papa luči "rad u objektivnom smislu", te "rad
u subjektivnom smislu" (usp. LE, br. 5 i 6).
Upozorava da je stari vijek uveo diferencijaciju rada spram posla koji
se obavljao, a kršćanstvo u osobi Isusa Krista radu daje izrazito subjektivnu
dimenziju u kojoj se otkriva da "rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek
radi rada" (LE, br. 6). Cilj rada uvijek ostaje sam čovjek. Rad je
temeljno čovjekovo dobro. Čovjek radom ne samo da "preobražava prirodu,
nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu postaje više
čovjekom" (LE, br.9)
III. Sukob između rada i kapitala u sadašnjoj fazi povijesti
Crkva stoji na stajalištu da rad ima uvijek prvenstvo pred kapitalom (usp.
LE, br. 12). Papa, analizirajući današnju situaciju navodi dvije zablude:
"zabludu ekonomizma" i "zabludu materijalizma" koji
može biti teorijski i praktični (usp. LE, br. 13).
To načelo prednosti rada nad kapitalom postulat je, prema učenju Crkve,
društvenog morala (usp. LE, br. 15).
IV. Prava radnika
Rad se može promatrati kao obaveza, ali Papa naglašava da ga treba vidjeti
i kao pravo radnika, u kontekstu sveukupnih prava čovjeka (usp. LE, br.
16). Uvodi pojmove "izravnog" i "neizravnog" poslodavca,
te govori o njihovim odgovornostima (usp. br. 17).
O plaći naglašava da treba biti pravedna, što znači da onaj koji je odgovoran
za obitelj mogne tu obitelj dostojno uzdržavati, dakle naglašava važnost
adekvatne "obiteljske plaće" (usp. LE, br. 19). Govori o potrebi
revalorizacije uloge žene i vrednote majčinstva u društvu. Rad bi trebao
biti tako strukturiran i vrednovan da majčinska uloga žene ne trpi, ni
po ugledu, ni s obzirom na mogućnost realizacije (usp. LE, br. 19).
U ovom stoljeću, u zaštiti radničkih interesa , veliku su ulogu odigrali
sindikati. Crkva priznaje i podupire pravo radnika na udruživanje i zaštitu
njihova interesa, te pravo na štrajk kao legitimno, ali "krajnje"
sredstvo koje se ne smije zloupotrebljavati, "posebno ne u 'političke
igre'" (usp. LE, br.20).
V. Elementi za duhovnost rada
Rad ima uvijek subjektivnu dimenziju. Crkva se zalaže da se oblikuje takva
duhovnost rada koja će pomoći ljudima da se pomoću nje približe Bogu,
te sudjeluju u njegovim planovima koji se tiču čovjeka i svijeta (usp.
LE, br. 24).
U knjizi Postanka, u, kako ga Papa naziva "evanđelju rada",
Bog čovjeka poziva da ga nasljeduje, kako u radu i u svakodnevnim poslovima,
tako i u odmoru (usp. LE, br. 25).
Rad je posebno posvetio Isus Krist, koji je i sam radio, bio je tesar
(usp. LE, br. 26). Ipak, iako je rad tako visoko rangiran u kršćanskom
učenju, ipak je svaki rad povezan s izvjesnim trudom kojega on nosi sa
sobom, a koji je, prema kršćanskom učenju, posljedica grijeha. To ne umanjuje
značaj ljudskog rada, već kroz njega omogućuje kršćaninu da u njemu osjeti
djelić "križa Kristova" i nagovještaj "novog neba i nove
zemlje". Iščekivanje pak "nove zemlje nipošto ne smije oslabiti
brigu za izgradnjom ove zemlje..." (usp. LE, br. 27).
[Povratak na vrh stranice]
Ivan Pavao II
enciklika
SOLICITUDO REI SOCIALIS
(socijalna skrb)
Enciklika je podijeljena u sedam poglavlja, a značajna je po tome što
se u njoj raspravlja i nekim načelima socijalnog nauka Crkve, posebno
načelo solidarnosti i preferencijalne opcije za siromašne. Spominje, kod
nas vrlo citiran, pojam struktura grijeha, te naznačuje mjesto socijalnog
nauka Crkve u sadašnjem trenutku Crkve.
Raspored enciklike po poglavljima:
I. UVOD
II. NOVOST ENCIKLIKE
III. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
IV. ISTINSKI LJUDSKI RAZVOJ
V. TEOLOŠKA ANALIZA SUVREMENIH PROBLEMA
VI. NEKE POSEBNE SMJERNICE
VII. ZAKLJUČAK
I. UVOD
U Uvodu se Papa osvrće, kako je to već običaj u socijalnim enciklikama
na prethodne enciklike i daje pregled značajnih momenata koje su naglasili
njegovi predšasnici.
II. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
U svojoj enciklici o "Razvoju naroda" (Populorum Progressio)
Pavao VI. naznačuje da je "Razvoj novo ime za mir" (usp. PP,
br. 87). Sadašnji Papa primjećuje da, ako je "razvoj novo ime mira",
onda su rat i pripreme za rat najveći neprijatelji "cjelovitog razvoja
naroda" (usp. SRS, br.10)
III. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
Na prvom mjestu, Ivan Pavao II. konstatira činjenicu da su negdašnje nade
u razvoj daleko od svog ostvarenja (usp. SRS, br. 12).
U današnjem svijetu prisutni su "svjetovi unutar svijeta", "Prvi,
Drugi, Treći svijet, a katkada i Četvrti svijet" u kojemu Papa prepoznaje
siromašne Zapada (usp. SRS, br. 14). Ovo siromaštvo i neizvjesnost nije
samo materijalno, već i kulturno i političko, i "jednostavno ljudsko",
pa Papa naglašava potrebu preispitivanja odveć ograničenog, tek ekonomski
shvaćenog razvoja (usp. SRS, br. 15).
Tipični pokazatelji krize ovakvog razvoja jesu nedostatak stanova, te
pojava nezaposlenosti (usp. SRS, br. 16). No, Papa vidi i pozitivne znakove
razvoja u probuđenoj svijesti o ograničenosti sirovina i brizi za okoliš,
pa prema tome postoji i pozitivna perspektiva i mogućnost za razvoj ovog
svijeta (usp. SRS, br.26).
IV. ISTINSKI LJUDSKI RAZVOJ
U svijetu u kojemu živimo ima malo onih koji posjeduju jako mnogo i mnogo
onih koji malo, ili gotovo ništa nemaju. Jedni i drugi nisu u stanju "biti",
jer jedni su izokrenuli hijerarhiju vrednota i spriječeni su kultom "imati",
pa ne uspijevaju uistinu "biti", dok su drugi u tome zapriječeni
zbog lišenosti osnovnih sredstava za život (usp. SRS, br. 28).
Pravi razvoj čovjeka zbog toga treba zasnivati na ljubavi prema "Bogu
i bližnjemu" u hodu prema "civilizaciji ljubavi" koju je
često puta spominjao papa Pavao VI. (usp. SRS, br. 33).
Gospodstvo koje je čovjek primio od Boga, nije neka neograničena vlast
i samovoljna sloboda, u kojoj čovjek može činiti što ga je volja, bez
posljedica. Čovjek je od početka podvrgnut "ne samo biološkim, nego
i moralnim zakonima koji se ne mogu nekažnjeno kršiti" (usp. SRS,
br. 34).
V. TEOLOŠKA ANALIZA SUVREMENIH PROBLEMA
u broju 35 Papa, spominje strukture grijeha, na koje se kasnije poziva
zagrebački nadbiskup u svojoj božičnoj poslanici 1997. godine, deset godina
nakon izdavanja enciklike čije osnovne naglaske upravo iznosimo.
Papa naglašava kako strukture grijeha imaju svoj korijen u osobnom grijehu,
a očituju se kao "sveukupnost negativnih čimbenika koji su u suprotnosti
s pravom sviješću o sveobuhvatnom općem dobru." Ovdje je riječ prije
svega o "moralnom zlu, plodu mnogih grijeha, koji vode do 'strukture
grijeha'. Postaviti takvu dijagnozu zla znači na razini ljudskog ponašanja
točno utvrditi put kojim valja poći da se ono prevlada" (SRS, br.
37).
Moralni se napredak može postići "uzajamnošću" koju treba shvatiti
kao moralnu kategoriju, a jedini odgovor na tako shvaćenu uzajamnost je
solidarnost, "i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje,
kao 'vrlina'. Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti, ili površnog
ganuća zbog patnji tolikih ljudi.... Naprotiv, to je čvrsta i postojana
odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi
smo mi uistinu za sve odgovorni..." (SRS, br. 38). Strukture grijeha
mogu se dakle u konačnici nadvladati jedino zalaganjem za dobro bližnjega
i "spremnošću da 'izgubimo sebe' radi drugoga, umjesto da ga iskoristimo,
da mu 'služimo', umjesto da ga tlačimo" (SRS, br.38).
Na kraju poglavlja Papa navodi moto pontifikata Pia XII.: Opus iustitiae
pax - mir je plod pravednosti. Za naše vrijeme naglašava novi moto, Opus
solidaritatis pax - mir je plod solidarnosti! (usp. SRS, br. 39).
VI. NEKE POSEBNE SMJERNICE
Crkva nema, naglašava Papa, nekih tehničkih rješenja, modela koje bi ponudila
nerazvijenima u njihovoj težnji da prevladaju probleme. No Crkva ima svoj
"socijalni nauk" koji "i nije neki treći put između liberalističkog
kapitalizma i marksističkog kolektivizma. On nije neka ideologija, već
brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj
zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini i to u
svjetlu vjere i Crkvene predaje. Njegov je osnovni cilj da tu zbilju protumači,
pri čemu ispituje da li je u skladu ili ne sa smjernicama evanđeoskog
učenja o čovjeku i o njegovom zemaljskom, a ujedno i transcedentnom pozivu,
te da na temelju toga pruži putokaz kršćanskog življenja" (SRS, br.
41).
U tom svjetlu naglašava ponovo bitnu značajku socijalnog nauka: "dobra
ovoga svijeta izvorno su namijenjena svima. Pravo na privatno vlasništvo
je opravdano i nužno, ali ono ne poništava vrijednost tog načela: na njemu
zapravo leži 'socijalna hipoteka'" (SRS, br. 42.).
VII. ZAKLJUČAK
Ovdje je Papa upozorio na pozitivne vrednote i zastranjenja teologije
oslobođenja. Glavnu zapreku oslobođenja vidi u strukturama grijeha, odnosno
u grijehu koji ih stvara i širi (usp. SRS, br. 46). Naglašava važnu činjenicu
da "Crkva ima povjerenja u čovjeka, premda joj je znana i zloća za
koju je on sposoban; ona dobro zna ... da u ljudskoj osobi ima dovoljno
kvaliteta i energija, ona je u svojoj biti 'dobra' (usp. Post. 1,31)"
(SRS, br. 47).
On te, takve ljude, koji su skloni zlu, ali u biti dobri, u koje Crkva
ima povjerenja, poziva da preuzmu odgovornost za izazove koje pred njih
stavlja posljednje desetljeće drugog milenija, jer svima prijeti velika
opasnost: "svjetska ekonomska kriza, rat bez granica, bez pobjednika
i pobijeđenih" (SRS, br. 47).
Posebnu ulogu u tome procesu preuzimanja odgovornosti za ovaj svijet imaju
kršćani, laici, koji se trebaju iskazati "kao svjedoci i graditelji
mira i pravednosti" (SRS, br. 47).
[Povratak na vrh stranice]
Ivan Pavao II
enciklika
CENTESIMUS ANNUS
(stota godina)
Enciklika je podijeljena u šest poglavlja:
I. Karakteristične crte Rerum novarum
II. Prema današnjim "novim stvarima"
III. Godina 1989.
IV. Privatno vlasništvo i opća namjena dobara
V. Država i kultura
VI. Čovjek je put Crkve
I. Karakteristične crte Rerum novarum
U prvom poglavlju Ivan Pavao II. osvrće se na encikliku Lava XIII. Rerum
novarum. Napominje kako "nove stvari" koje Lav XIII. ima na
umu "nisu nipošto pozitivne" (usp. br.5). Lav XIII. Jasno je
dao do znanja da nema trajnog i pravog rješenja socijalnog pitanja izvan
evanđelja. Vođen tom sviješću papa naglašava važnost dostojanstva radnika
i njihova rada kao vodič za ispravno poimanje Lavove enciklike, ali i
čitavog socijalnog nauka Crkve.
II. Prema današnjim "novim stvarima"
Ponovno analizira Rerum novarum i zaključuje kako je Lav XIII. ispravno
pretpostavio da će se "socijalizam" pokazati krivim lijekom
za "liberalizam", odnosno kako to kaže Ivan Pavao II., da će
se "lijek pokazati gorim od bolesti" (CA, br.12). Osnovnu pogrešku
socijalizma vidi u njegovom pogrešnom poimanju čovjeka, ona je bila u
principu antropološkog karaktera, a uzrok takvog krivog poimanja čovjeka
je u ateizmu (usp. CA, br.13).
Osvrće se na ratove u modernom svijetu, a posebno naglašava žrtvu židovskog
naroda (usp. CA, br. 17), te na mogućnost da neki budući rat završi bez
pobjednika u samouništenju čovječanstva. UN su stvorene kako bi to spriječile,
no Papa smatra da UN dosada nisu uspjele stvoriti djelotvorne mehanizme
za rješavanje sukoba.
III. Godina 1989.
Sam naslov naznačuje kako Papa u ovoj godini vidi jednu povijesnu prekretnicu.
Marksizam je za sobom ostavio "duhovnu prazninu" (CA, br. 24),
koja je nastala jer se on prometnuo u svojevrsnu "sekulariziranu
religiju" (CA, br. 25).
Smatra, proročki, da postoji zbiljska opasnost da se nakon pada diktatura
otvore novi sukobi među napaćenim narodima, jer za neke europske zemlje
započinje "u nekom smislu pravo poratno stanje" (CA, br. 28).
Zato Papa poziva na solidarnost europske zemlje, jer jedino ako pomognu
siromašnije i same će moći živjeti u miru.
IV. Privatno vlasništvo i opća namjena dobara
U tradiciji socijalnog nauka Crkve, privatno se vlasništvo smatra nužnim
i opravdanim, ali ujedno ograničenim općom namjenom dobara, jer Bog je
"dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove
ne isključujući i ne privilegirajući nikoga" (CA, br. 31). No, glavni
izvor dobara, uz zemlju, jest upravo sam čovjek. Taj čovjek u modernoj
poduzetničkoj privredi sve više postaje ključni faktor proizvodnje. Imajući
u vidu čovjeka koji je zaposlen, papa govori o "krepostima na radnom
mjestu" kao što su: "marnost, radinost, razboritost u preuzimanju
razumnih rizika, dostojnost povjerenja i vjernost u međuljudskim odnosima,
te snagu u provođenju teških i bolnih odluka, ali nužnih za zajednički
rad poduzeća" (CA, br. 32). Ali Papa također napominje da nije sve
za tržište, postoje "brojne ljudske potrebe koje nisu za tržište"
(CA, br. 34).
Naznačuje pojavu "konzumizma", koji potrebuje "hitno odgojno
i kulturno djelo koje će obuhvatiti odgoj potrošača" (CA, br. 36).
Također naglašava, vezano uz konsumizam, potrebu posvećivanja veće pažnje
ekološkim pitanjima (usp. CA, br. 37), posebno pitanjima autentične "ljudske
ekologije" (CA, br. 38) koja se temelji na dobrim odnosima u braku
i obitelji (usp. CA, br. 39).
U izboru između raznih društvenih modela Crkva ne posjeduje model koji
bi mogla ponuditi, no ona nudi svoj socijalni nauk kao "nezaobilaznu
idejnu orijentaciju". On "priznaje pozitivnost tržišta i poduzeća,
ali u isti mah upozorava na nužnost da se oni usmjere prema općem dobru"
(CA, br. 43).
V. Država i kultura
Analizira totalitarizam i naglašava kako se on rađa iz negacije istine
u objektivnom smislu, a korijen modernog totalitarizma vidi u negaciji
"transcendentnog dostojanstva ljudske osobe" (CA, br. 44). Upozorava
na sklonost mišljenju po kojemu su "agnosticizam i skeptički relativizam"
temeljni filozofski stavovi demokratskog uređenja (usp. CA, br. 46). U
demokraciji, da bi se u njoj čovjek mogao razvijati kao osoba, potrebno
je zalagati se za određena prava: "pravo na život, pravo živjeti
u ujedinjenoj obitelji i u moralnoj okolini pogodnoj za razvoj vlastite
osobnosti, pravo na dozrijevanje vlastite inteligencije i vlastite slobode..."
(CA, br. 47).
Naglašava da je potrebno imati na umu kako je i evangelizacija uključena
u kulturu nacija, a sama kultura treba biti otvorena, dinamična, jer kad
se zatvori odbijajući razmjenu i konfrontaciju oko istine, postaje sterilna
(usp. CA, br. 50). U današnjem se svijetu ni jedan čovjek ne može smatrati
indiferentnim spram sudbine drugog čovjeka. Zato se Crkva zalaže za promicanje
kulture mira, protiv modela koji čovjeka utapaju u masi. (usp. CA, br.
51)
VI. Čovjek je put Crkve
Cilj Crkve je briga i odgovornost za čovjeka, i to ne nekog apstraktnog,
već za svakog čovjeka (usp. CA, br. 53). Na toj crti Crkva razvija svoj
socijalni nauk, koji prema Papi "sam po sebi posjeduje vrijednost
instrumenta evangelizacije" (CA, br. 54).
Socijalnu poruku evanđelja Crkva ne smije smatrati teorijom, već temeljnim
pokretačem djelovanja (usp. CA, br. 57). Djelovati valja u smjeru mijenjanja
stilova života, modela proizvodnje i potrošnje, te ustaljenih struktura
moći koje danas vladaju društvom (usp. CA, br. 58).
Današnji je svijet sve više svjestan da rješavanje raznih nacionalnih
i drugih problema zahtijeva "jasne etičko-religiozne vrednote"
i promjenu mentaliteta, ponašanja i struktura (usp. CA, br. 60). Crkva
je, nakon II. svjetskog rata u središte svojih socijalnih poruka stavila
dostojanstvo ljudske osobe, "naglašavajući opću namjenu materijalnih
dobara, društveni poredak bez tlačenja i utemeljen na duhu suradnje i
solidarnosti" (CA, br. 61).
[Povratak na vrh stranice] |