Lav XIII.
enciklika
RERUM NOVARUM
15. svibnja 1891.

[Povratak na vrh stranice]

Pio XI.
enciklika
QUADRAGESIMO ANNO
15. svibnja 1931.

U dokumentu se odbacuju i socijalizam i liberalni kapitalizam. Prema nekima ideje iznesene u “Quadragesimo anno” kao da otvaraju neki “treći put”. Tu se misli prije svega na “solidarizam” Heinricha Pescha (1854.-1926.), kao različit od kapitalizma i socijalizma. U enciklici se ne upotrebljava naziv solidarizam. Dodatna zabuna proizlazi iz toga što se upotrebljava naziv posredna tijela (corpora intermedia) između pojedinca i vrhovne gospodarske i političke vlasti.

Važno je uočiti slijedeće pojmove:
- načelo supsidijarnosti (usp. QA, br. 80-81) ovdje se prvi puta spominje i definira.
- socijalna dimenzija privatnog vlasništva (usp. QA, br. 44-52) ističe socijalnu hipoteku privatnog vlasništva.
- U odnosu 'kapital – rad' (usp. QA, br. 53-59) govori se o socijalnoj pravednosti (usp. QA, br. 58-59).
- Pravedna plaća je obiteljska plaća (usp. posebno QA, br. 71-72).

Enciklika traži obnovu struktura i mentaliteta. Osobito je za nas zanimljiv poziv na ćudorednu obnovu (usp. QA, br. 127-129) i obnovu gospodarskog života u kršćanskom duhu (usp. QA, br. 135).

[Povratak na vrh stranice]

Pio XII.
RADIO-PORUKA
ŠTO JU JE PIO XII. UPUTIO NA BLAGDAN DUHOVA,
1. lipnja 1941.,
CIJELOM SVIJETU
PRIGODOM PEDESETE OBLJETNICE “RERUM NOVARUM” PAPE LAVA XIII.

U ovoj važnoj poruci na 50-u obljetnicu Rerum novarum i 10-u obljetnicu Quadragesimo anno, Pio XII. kratko donosi glavne ideje obiju enciklika.

Koja je nadležnost Crkve u socijalnom pitanju? Zadaća Crkve nije u odnosu na čisto praktičnu, tehničku stranu društvenog poretka. Ona želi reći autoritativnu riječ “na onoj strani društvenog poretka gdje on dodiruje i prelazi na ćudoredno područje” (str. 81).

Svjestan da se nalazi u ratu, Pio XII. svraća pozornost na tri osnovne vrednote socijalnog i gospodarskog života: upotrebu materijalnih dobara, rad i obitelj.

Naglašava se pravo na privatno vlasništvo koje je usmjereno na opće dobro, tj. promatra se pod vidom opće namjene dobara.

Privatno vlasništvo je potrebno obitelji zbog njezine neovisnosti. U pravilu “samo ona stabilnost koja se osniva na vlastitom posjedu čini obitelj najsavršenijom i najplodnijom životnom stanicom društva, jer svojom proširenom vezom sjajno spaja sadašnje i buduće generacije” (str. 87).

Papa je u nadolazećem socijalizmu i u društvenom vlasništvu gledao opasnost za neovisnost obitelji.

[Povratak na vrh stranice]

Ivan XXIII.
enciklika
MATER ET MAGISTRA
15. svibnja 1961.

Enciklika se sastoji od četiri dijela koji nose slijedeće naslove:
1. Nauk enciklike “Rerum novarum” i pravodoban razvoj u naučavanju Pija XI. i Pija XII.;
2. Objašnjenja i daljnje razvijanje nauka “Rerum novarum”;
3. Novi oblici socijalnog pitanja;
4. Obnova zajedničkog života u istini, pravdi i ljubavi.

U prvom dijelu Papa analizira prijašnje enciklike “Rerum novarum” (kojoj je tada 70. obljetnica) i “Quadragesimo anno” (30. obljetnica) i dokumente Pija XII. ne bi li, svjestan velikih promjena nakon II. svjetskog rata, u novonastalim prilikama potvrdio i potanje razložio nauk svojih predšasnika, ali i odredio crkveno naučavanje o novim važnim suvremenim pitanjima. Ivan XXIII. uočava promjene:
- na području znanosti, tehnike i gospodarstva (MM, br. 47)
- na društvenom području – socijalno osiguranje, napredak općeg obrazovanja, razlika u napretku između razvijenih i manje razvijenih... (MM, br. 48)
- na političkom području (MM, br. 49)

U drugom dijelu “Mater et Magistra” ističe se privatna inicijativa, ali i socijalna komponenta gospodarstva i potreba državne intervencije u gospodarstvu. Posebno je istaknuto da bi se država, pri vršenju svoje uloge (MM, br. 51-58), trebala osloniti na načelo supsidijarnosti (“načelo pripomoćne službe”, QA, 81) koje je izloženo u enciklici “Quadragesimo anno”. K tomu je u Enciklici istaknuta “socijalizacija života”, što je novost jer socijalizacija ulazi u službeni govor Crkve (MM, br. 60-61). Govori se i o privatnom vlasništvu, ali i o njegovoj socijalnoj ulozi i o odnosu privatnog prema općem dobru (MM, br. 119-120).

U trećem dijelu se govori o novim oblicima socijalnog pitanja. Novi problemi su:
- poljoprivreda koja je zapostavljena (MM, br. 123) i na koju bi država morala obratiti pozornost (MM, br. 131) te sistemom socijalnog osiguranja pridonijeti pravednom i ravnomjernom raspoređivanju sveukupnog državnog dohotka među građanima (MM, br. 135)
- zemlje u razvoju koje bi trebalo “uravnotežiti” unutar njih samih i “unaprijediti” tako da stanovništvo razvijenijih pokrajina postane glavni nosilac svojeg napretka (MM, br.150-183)
- ravnoteža između porasta pučanstva i gospodarskog razvoja koju bi trebalo uskladiti s obzirom na čitav svijet i na siromašne zemlje (MM, br. 185-199) pri čemu se posebno ističe potreba odgajanja svijesti odgovornosti (MM, br. 195)

U četvrtom dijelu enciklike govori se o tome kako zajednički život treba biti obnovljen u istini, pravdi i ljubavi (MM, br. 212-264). U okviru toga posebno se progovara o trajnoj aktualnosti katoličkog društvenog nauka (MM, br.218-221) i ističe njegovo temeljno načelo: dostojanstvo ljudske osobe (MM, br. 219-220). Naglašava se i važnost proučavanja i poučavanja tj. upoznavanja socijalnog nauka Crkve (MM, br. 222-225), ali i odgoja u njemu da se ne bi ostalo samo na njegovu izlaganju nego da se i provodi u život (MM, br. 226-230). Za to je pak potrebna suradnja vjernika koji bi načela socijalnog nauka Crkve trebali prvi, u svojem laičkom apostolatu, provoditi u život (MM, br. 231-235).

Metodološki gledano, socijalni nauk Crkve bi se provodio u djelo kroz ova tri stupnja:
1. vidjeti (sagledati pravo stanje stvari)
2. prosuditi (pažljivim vrednovanjem usporediti to stanje sa načelima socijalnog nauka Crkve)
3. djelovati (odrediti što se može ili mora poduzeti da se iznesene smjernice prema prilikama mjesta i vremena primijene) (MM, br. 236).

[Povratak na vrh stranice]

Ivan XXIII.
encikličko pismo
PACEM IN TERRIS
11. travnja 1963.

Enciklika “Mir na zemlji” na poseban način je posvećena ljudskim pravima , te donosi katalog ljudskih prava. U dokumentu se raspravlja o:
· poretku među ljudima (PT, br. 8-10)
· njihovim pravima i dužnostima (PT, br. 11-27; 28-45)
· odnosima između ljudi i javnih vlasti unutar pojedinih država (PT, br. 46-79)
· odnosima među državama (PT, br. 80-129)
· odnosima pojedinaca i država sa svjetskom zajednicom (PT, br. 130-145).

Da bi se postigao željeni mir potrebno je osigurati ljudska prava. Posebno se dotiču:
- pravo na opstanak i dostojan život,
- prava s obzirom na ćudoredne i kulturne vrednote,
- pravo na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti,
- pravo na slobodan izbor zvanja,
- gospodarska prava,
- pravo zbora i udruživanja,
- pravo na seljenje,
- politička prava, (PT, br. 11-26).

Nakon toga se govori o dužnostima (PT, br. 28-45), budući da postoji neraskidiv odnos prava i dužnosti. Tu se progovara o potrebi uzajamne suradnje među ljudima, o odgovornosti, a u argumentaciju se uvodi pojam “znakovi vremena” što je novost enciklike. Spominju se slijedeći znakovi vremena: uspon radničke klase, svijest o dostojanstvu žene, jednakost među narodima, popis osnovnih čovjekovih prava, ustav za svaku pojedinu državu, odnosi građana i državnih rukovodilaca i osnivanje Organizacije UN koje je znak vremena u smislu stvaranja jedne svjetske vlasti koja bi članicama ostavljala po načelu supsidijarnosti potrebnu autonomiju.

Enciklika govori i o dužnostima sudjelovanja u javnom životu (PT br. 146) u nizu pastirskih upozorenja koje donosi na smom kraju.

“Mir na zemlji” (Pacem in Terris) je velikim dijelom naznačila ono što će se događati na II. vatikanskom koncilu.

[Povratak na vrh stranice]

Drugi vatikanski sabor
PASTORALNA KONSTITUCIJA
"GAUDIUM ET SPES"
O CRKVI U SUVREMENOM SVIJETU
(7.12.1965)

Dokument je podijeljen u dva dijela, koji su sastavljeni od po nekoliko poglavlja.

U uvodnom dijelu saborski Oci konstatiraju kako je dužnost Crkve da u svako vrijeme ispituje "znakove vremena" kako bi mogla izvršiti svoju zadaću (usp. GS, br.4). Registriraju promjenu mentaliteta u društvu koji, posebno kod mladih, dovodi u pitanje tradicionalne vrednote (usp. GS, br. 7). Također uočavaju neuravnoteženost suvremenog svijeta i povezuju je s neuravnoteženošću "kojoj se korijen krije u čovjekovu srcu" (GS, br. 10). Nakana koncila bila je da sagleda stvarnost suvremenog svijeta i da se u odnosu spram njega kršćanski odredi.

I. DIO
CRKVA I ČOVJEKOV POZIV

I. GLAVA
DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE
"Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu" (GS, br. 12).

U prvoj glavi ovog dokumenta Koncilski Oci jasno ističu da je čovjek i njegovo dostojanstvo temelj na kojemu Crkva gradi svoj odnos prema socijalnoj stvarnosti. Naravno, čovjeku to dostojanstvo izvire iz njegove sličnosti s Bogom. Bog je u čovjekovu srcu, u savjesti upisao zakon po kojemu će čovjeku suditi. Taj moralni zakon kojega čovjek po savjesti može razabrati, nit je vodilja u životu svakog čovjeka, pa se svaki čovjek osobno treba truditi njegovati svoju savjest (usp. GS, br. 16).

U brojevima 19-21 raspravlja se o ateizmu, te o stavu Crkve prema njemu. Naglašava se da se pod ateizmom misle razne stvarnosti, no za pojavu tog fenomena, ma što se pod njim mislilo, odgovorni su i vjernici, jer ponekad svojim životom "pravo lice Boga i religije prije zaklanjaju nego otkrivaju" (GS, br. 19).

II. GLAVA
LJUDSKA ZAJEDNICA
Svi su ljudi stvoreni na Božju sliku, prema tome svi su braća (usp. GS, br. 24). Zato se Koncilski Oci zalažu za promicanje "općeg dobra" (usp. GS, br. 26). Pozivaju ljude da u drugome prepoznaju svoga bližnjega, i "da budu bližnji baš svakom čovjeku, te da mu, kad se s njim susretnemo, djelotvorno pomognemo" (GS, br. 27.) U tom smislu treba gajiti ljubav i prema protivnicima. Potrebno je lučiti zabludu, koju uvijek treba osuditi, od zabludjelog, koji usprkos zabludi u kojoj živi i grijehu koji čini, uvijek zadržava svoje ljudsko dostojanstvo (usp. GS, br. 28).

Na poseban način Koncil naglašava jednakost svih ljudi, osobito žena u društvu, te potrebu socijalne pravde, jer uočava prevelike nejednakosti među članovima i narodima pojedine i cjelokupne ljudske zajednice (usp. GS, br. 29). Snažan naglasak Koncil stavlja na sveobuhvatnu potrebu ozbiljnog pristupa odgoju mladih kako bi oni mogli izrasti u izgrađene ličnosti, muževe i žene "jer upravo takve potrebuje naše doba" (usp. DS, br. 31).

III. GLAVA
LJUDSKA DJELATNOST U SVIJETU
Čovjek je u naše vrijeme u posjedu silne moći, no s moći, naglašavaju Koncilski Oci, raste i čovjekova odgovornost za uporabu iste (usp. GS, br. 34). Crkva priznaje autonomiju ovozemnih stvarnosti, no to ne znači da čovjek profanim stvarima može raspolagati neovisno o Stvoriteljevoj volji (usp. GS, br. 36). U iščekivanju "nove zemlje" nipošto se ne smije smanjiti, već pobuditi briga za ovu na kojoj sada živimo (usp. GS, br. 39)

IV. GLAVA
ZADAĆA CRKVE U SUVREMENOM SVIJETU
Danas je prisutna napast da se misli kako su naša osobna prava sačuvana samo tada ukoliko smo oslobođeni svake norme božanskog zakona. Crkva uči da je to potpuno krivo shvaćanje. Upravo suprotno, ukoliko se udaljimo od božanskih normi mi gubimo svoje ljudsko dostojanstvo, a ne spašavamo ga (usp. GS, br. 419).

Crkvena misija prije svega je religioznog karaktera. Crkva nije vezana ni uz koji politički ili kulturalni sustav. Ona jednostavno želi biti na korist svih i svima služiti, bez obzira na političke sustave. No, njena služba jest naglašavanje prava i dostojanstva ljudske osobe, te promicanje općeg dobra i ista će promicati u svim društvima (usp. GS, br. 42).

Oci opominju one koji olako zanemaruju sadašnji život, očekujući budući, kao i one koji se previše oslanjaju samo na sadašnji. I jedni i drugi su u zabludi. Posebnu odgovornost imaju kršćani, koji iz ljubavi prema bližnjem i Bogu, ne mogu zanemariti svoje vremenite dužnosti (usp. GS, br. 43).

DRUGI DIO
NEKI GORUĆI PROBLEMI

Drugi dio ovog značajnog dokumenta za nas je još i važniji od prvoga, jer se u njemu raspravlja o "nekim gorućim problemima" koji tište ovaj svijet. Crkva se u odnosu na njih pokušala odrediti na Koncilu. U kratkom pregledu naglasit ćemo bitne točke na koje su se Koncilski Oci osvrnuli i rješenja koja su ponudili kršćanima i svim ljudima dobre volje.

I. GLAVA
PROMICANJE DOSTOJANSTVA BRAKA I OBITELJI
Oci povezuju spas osobe uz "sretno stanje u bračnoj i obiteljskoj zajednici", koje može biti narušeno "sebičnošću hedonizmom i nedopuštenim postupcima kojima se sprečava rađanje" (usp. GS, br. 47).

Rađanje i odgoj djece kruna su bračne ljubavi, koja zbog zahtjevnosti toga poziva zahtijeva punu vjernost bračnih drugova (usp. GS, br. 48). Djeca su dakako kruna braka, no "brak nije ustanovljen samo za rađanje djece", već je prije svega nerazrješiva zajednica i zajedništvo dviju osoba (usp. GS, br. 50).

II. GLAVA
PROMICANJE KULTURNOG NAPRETKA
Koncil naglašava kako smo svjedoci rađanja novog humanizma "u kojem se čovjek definira prije svega po odgovornosti prema svojoj braći i prema povijesti" (GS, br. 55). Postoji opasnost da čovjek, uzdavši se previše u svoja otkrića, te napredak znanosti i tehnike postane samodostatan i prestane tragati za uzvišenim vrednotama (usp. GS, br. 57).

Kada je riječ o odnosu Evanđelja i kulture, Koncilski Oci ukazuju na činjenicu da je Bog, objavljujući se svome narodu poštivao kulturalne razlike određenih vremena i objavljivao se uvijek u ljudima određenog doba primjerenim i razumljivim kategorijama (usp. GS, br. 58). Crkva je također koristila različite tekovine kultura kroz povijest trudeći se prenijeti poruku Evanđelja. To je i razumljivo, jer Crkva je poslana svim narodima i nije posebno vezana ni za jedan narod, običaj ili kulturu. Crkva ujedno poštuje autonomiju metoda kulture, te posebno znanosti na njihovim područjima (usp. GS, br. 59). Kršćani su osobito pozvani i dano im je u zadaću, da se trude promicati načela pomoću kojih bi se kod svih priznalo pravo na civilizaciju i kulturu, bez obzira na rasu, spol, dob, religiju ili društveni status (usp. GS, br. 60). Koncilski se Oci zalažu da se sposobnijima omogući daljnji studij i da im se kasnije omogući zauzimanje funkcija i službi u društvu koje odgovaraju njihovu odgoju i obrazovanju (usp. GS, br. 60).

U smjeru promicanja moderne umjetnosti sugerira se Crkvi da prizna nove umjetničke smjerove primjerene našem vremenu i različitim kulturama pojedinih naroda (usp. GS, br. 62).

III. GLAVA
EKONOMSKO - SOCIJALNI ŽIVOT
Koncilski Oci uočavaju preveliku usredotočenost samo na ekonomski razvoj. Tu opsesiju nazivaju "ekonomizam". Također uočavaju kako postoje sve veće razlike između siromašnih i bogatih, moćnih i onih koji su lišeni gotovo svake mogućnosti odlučivanja i inicijative. Te razlike postoje kako između naroda, tako i unutar pojedinih naroda i država. Takvo stanje može ugroziti mir u svijetu, pa ga treba rješavati ekonomsko socijalnim reformama i promjenom mentaliteta (usp. GS, br. 63). Cilj ekonomskog razvoja ne može biti puka proizvodnja i stjecanje dobiti, već služenje čovjeku prema hijerarhiji vrednota (usp. GS, br. 64). Ekonomski razvoj treba ostati pod kontrolom čovjeka, a građani bi trebali osjetiti da imaju pravo i dužnost doprinositi napretku svoje zajednice (usp. GS, br. 65).

Ljudima treba omogućiti pravo na rad, a po Kristovu primjeru, radnici imaju dužnost savjesno raditi. Danas se međutim događa da su suvremeni radnici u svojevrsnom ropskom odnosu prema radu, i to iz tzv. "ekonomskih razloga". Koncil to jasno odbacuje i naglašava da proces proizvodnje treba prilagoditi potrebama osobe i njena ukupna rasta i razvoja (usp. GS, br. 67). Ljudi su stvoreni na sliku Božju i po tome imaju neotuđivo ljudsko dostojanstvo, stoga treba nastojati da radnici, aktivno sudjeluju u upravi poduzeća u kojima rade (usp. GS, br. 68). U istom se broju naglašava pravo radnika na osnivanje udruženja , te pravo na štrajk, kao danas još nužno, ali posljednje sredstvo za obranu radničkih prava.

Bog je zemlju dao svim ljudima. Zato čovjek kada i zakonito posjeduje neke stvari, treba imati na umu opće dobro i biti svjestan činjenice da su dobra koja zakonito posjeduje i zajednička dobra ljudske zajednice (usp. GS, br. 69).

Koncil također naglašava potrebu nadilaženja običaja i tradicije koji mogu kočiti razvoj naroda i pojedinaca, ukoliko više ne odgovaraju zahtjevima vremena (usp. GS, br. 69).
Kada je riječ o privatnom vlasništvu, ono je pozitivno vrednovano jer daje čovjeku prostor za samostalnost i razvoj, ali naglašeno je da privatno vlasništvo , po svojoj prirodi, ima također i društveni karakter "koji se temelji na zakonu opće namjene dobara (GS, br. 71.)

IV. GLAVA
ŽIVOT POLITIČKE ZAJEDNICE
U brojevima 73-76 ovog dokumenta nalaze se veoma bitne smjernice za život i djelovanje u zajednici, mišljenoj kao političkoj zajednici.

Politička zajednica postoji radi promicanja općeg dobra, pod kojim se misli na sve one uvijete društvenog života "u kojima ljudi, obitelji i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje" (GS, br. 74).

U svakoj je političkoj zajednici potrebna i određena vlast koja se mora oslanjati na slobodu i svijest odgovornosti. Gdje javna vlast prekoračuje svoje granice i tlači građane, Koncil daje pravo građanima da brane svoja prava i prava svojih sugrađana protiv zloupotreba vlasti, držeći se granica koje određuju naravni zakon i Evanđelje (usp. GS, br. 74).

Koncil upozorava građane, a na poseban način kršćane da se "sjete da imaju pravo, a ujedno i dužnost da se služe svojim pravom glasa u korist općeg dobra" (GS, br. 75). Također potiče sve odgovorne da se brinu o građanskom i političkom odgoju kako bi građani bili kadri preuzeti odgovornost i brigu za svoju zajednicu.
U broju 76 jasno se razlučuju kompetencije vjernika u političkoj zajednici, s obzirom na njihovu pripadnost Crkvi. Naglašava se da postoji bitna razlika između djelovanja vjernika u politici, gdje se oni ravnaju po svojoj kršćanskoj savjesti, te onoga što rade u ime Crkve skupa s hijerarhijom (usp. GS, br. 76).

Crkva je spremna, u političkoj domeni, odreći se nekih zakonito stečenih prava, kako bi što autentičnije mogla svjedočiti Evanđelje. No ona zadržava pravo izricanja moralnog suda o događajima u političkoj zajednici, kada je u pitanju zaštita temeljnih ljudskih prava i zaštita dostojanstva osobe (usp. GS, br. 76).

V. GLAVA
PROMICANJE MIRA I IZGRADNJA ZAJEDNICE NARODA
Na mir se ne gleda kao na tek puko odsustvo rata ili uspostavu ravnoteže među protivnicima: "Mir je plod reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj" (GS, br. 78).

Mir, prema Koncilskim Ocima, treba stalno graditi. On se ne stječe jednom zauvijek, a izgrađuje se čvrstom voljom da se poštuju drugi i na poseban način ljubavlju, koja ide dalje od onoga što može doseći pravda (usp. GS, br. 78). Oci se zalažu za izbjegavanje svakog rata. Naglašavaju da nitko nema pravo zapovjediti izvršenje zločina i nikakva poslušnost ne opravdava one koji takve zapovijedi izvršavaju, posebno ako se ide na sustavno uništavanje čitavih naroda ili manjina - "to se mora najoštrije osuditi kao strašne zločine" (usp. GS, br. 79).

Zalažu se za osnivanje međunarodne vlasti koja bi raspolagala prikladnim snagama za uspostavu mira. No, dokle god takva ne bude osnovana neće se moći, smatraju Koncilski Oci, oduzeti pravo narodima na zakonitu obranu, ukoliko budu iscrpljena sva sredstva pregovaranja (usp. GS, br. 79).

Ipak, Koncilski Oci jasno osuđuju rat, a posebno "totalni rat". "Svaki ratni čin koji ide za uništavanjem čitavih gradova ili prostranih krajeva jest zločin protiv Boga i protiv samog čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi" (GS, br. 80).
Uz poticanje osnivanja svojevrsnog "međunarodnog autoriteta" koji bi imao na raspolaganju efikasna sredstva za očuvanje sigurnosti i prava pojedinih naroda, Koncil je naglasio potrebu promjene mentaliteta i davanja novog smjera javnom mnijenju. Posebno se apostrofira potreba odgajanja mladih za "mirotvorne osjećaje" (usp. GS, br. 82).

Da bi se mir mogao uspostaviti potrebno je također promijeniti "iz temelja" oblike današnje svjetske trgovine, potrebno je "ukloniti nerazmjernu trku za profitom, nacionalne ambicije, požudu za političkom dominacijom..." (GS, br. 85).

Koncil također smatra da je potrebno "ustanoviti neki organizam univerzalne Crkve čija bi dužnost bila da pobudi zajednicu katolika da se promiče napredak zemalja koje su u bijedi i socijalna pravda među narodima" (GS, br. 90).

ZAKLJUČAK
Sve što je objavljeno u ovom dokumentu namijenjeno je za pomoć svim ljudima našeg vremena (bilo da vjeruju u Boga, bilo da ga izričito ne priznaju" (GS, br. 91).

Koncil želi uči u dijalog sa svima - s onima koji Boga ne priznaju, kao i s onima koji Crkvu otvoreno progone. "Budući da je Bog Otac počelo i svrha svega, pozvani smo sa svi budemo braća i zato moramo bez prevare u pravom miru sudjelovati u izgradnji svijeta" (GS, br. 92).

Na poseban način Koncilski Oci pozivaju kršćane, i naravno još direktnije katolike, da ustraju na izgradnji i dovršenju ovoga svijeta u suradnji s Bogom Stvoriteljem. Koncil naglašava da se neće spasiti oni koji samo viču "Gospodine, Gospodine", već oni koji vrše volju Oca i "koji se djelotvorno laćaju posla" (GS, br. 93).

[Povratak na vrh stranice]

II. vatikanski koncil
Deklaracija o vjerskoj slobodi
DIGNITATIS HUMANAE
7. prosinca 1965.

Vjerska sloboda, proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe (DH, br. l). Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji a tome da "u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica" (DH, br. l). No, valja uočiti da uz to Sabor ističe i uvjerenje da "jedina prava religija postoji a katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude..." (DH, br. l).

Vjerska sloboda se ne temelji na subjektivnom raspoloženju nego na samoj
ljudskoj naravi. Pravo na vjersku slobodu ostaje i onima koji ne udovoljavaju obvezi da traže istinu i koji ne žele vjerovati. Svatko ima pravo i dužnost tražiti istinu o vjerskoj stvari, i to na čovjeka dostojan način: slobodnim istraživanjem, uz pomoć učiteljstva i obuke, izmjene mišljenja i dijaloga... svemu tome treba slijediti svoju savjest: "Ne smije se dakle siliti da radi protiv svoje savjesti, osobito u vjerskoj stvari." (DH, br.3). No, kad jednom spoznaju istinu, ljudi su dužni prionuti uz nju.

Dokument progovara i o slobodi vjerskih zajednica. Ističe i granice vjerske
slobode. Naime, u vršenju svojih prava pojedini ljudi i društvene skupine vezani su moralnim zakonom da se obaziru na prava drugih, na svoje dužnosti prema drugima i na opće dobro svih. Protiv zloupotreba koje bi se mogle pojaviti pod izlikom vjerske slobode građanska je vlast dužna pružiti potrebnu zaštitu.

Sabor posebno upozorava, u kontekstu govora o slobodi, da "ima priličan broj
onih koji su naoko veoma skloni da pod izlikom slobode zabacuju svaku podložnost i da premalo cijene poslušnost" ." (DH, br.8). Stoga "potiče sve, a osobito one koji se brinu za odgoj drugih, da nastoje odgojiti ljude koji će, podlažući se moralnom redu, slušati zakonitu vlast i kojima će na srcu biti istinska sloboda; ljude naime koji će vlastitim sudom prosuđivati stvari u svjetlu istine, svoja djelovanja obavljati s osjećajem odgovornosti i nastojati da slijede što god je istinito i pravo, rado surađujući s drugima. Vjerska sloboda dakle mora služiti i usmjeravati se i na to da ljudi u ispunjavanju svojih vlastitih dužnosti u društvenom životu rade s većom odgovornosti." (DH, br.8).

[Povratak na vrh stranice]

Pavao VI.
enciklika o razvitku naroda
POPULORUM PROGRESSIO
23. ožujka 1967.

Enciklika počinje riječima: "Danas je socijalno pitanje svjetsko pitanje".
Uzima kao okosnicu ideju razvoja, shvaćenog kao integralno dobro svakog čovjeka, svake skupine ljudi i cjelokupnoga čovječanstva (PP, br. 14). Uz pojam razvoja usko je vezan pojam opće solidarnosti. Enciklika ističe kako se suvremeni veliki i teški problemi mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti. Obveza solidarnosti vrijedi i za narode (PP, br. 48). U tome kontekstu će Pavao VI. reći onu glasovitu izreku koja će odjeknuti svijetom: "Razvoj je novo ime za mir" (PP, br. 87). Prema njemu, razvoj treba biti integralan, zahvaćati cijeloga čovjeka, posebice na njegovoj moralnoj i vjerskoj razini. Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s obzirom na privatno vlasništvo (PP, br.23). Papa je snažno istaknuo socijalnu uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu "socijalnu hipoteku". U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma: "izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca'" (PP, br. 26). Pavao VI. ne isključuje ni mogućnost uporabe sile kad dođe do kršenja osnovnih prava u krajnje teškim prilikama (PP, br.30-31), ali ujedno upozorava na opasnosti i veće štete koje iz toga mogu proizići, te ističe potrebu reformi (PP, br. 32).

Najvažniji bi doprinos enciklike bio uočavanje da je progres jednih zapreka razvoja drugih i isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva. Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u povoljnijem položaju (PP, br. 44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja u trostrukom vidu:
1. pomoć slabima - obveza solidarnosti
2. pravičnost trgovinskih odnosa - obveza socijalne pravde
3. univerzalna ljubav - obveza sveopće ljubavi.

[Povratak na vrh stranice]

Pavao VI.
apostolsko pismo kardinalu Mauriceu Royu, predsjedniku Vijeća za laike papinske komisije "Pravda i mir", prigodom 80. obljetnice enciklike Rerum novarum
OCTOGESIMA ADVENIENS
14. lipnja 1971.

U ovom apostolskom pismu Pavao VI. posvećuje pažnju brojnim problemima današnjeg društva koji ujedno postaju novi socijalni problemi.

U prvom dijelu dokument dotiče slijedeće teme: urbanizam, mladi, položaj žene, radnici (sindikati i štrajk), diskriminacija, iseljavanje, sredstva društvenog priopćavanja, prirodni okoliš.

U drugom dijelu dokument progovara o temeljnim težnjama i misaonim
strujama. Tako govori o privlačnosti i značenju utopija i ideologija upozoravajući na oživljavanje pozitivizma i liberalnih struja te o socijalizmu i marksizmu upozoravajući na dvoznačnost napretka. Naime, opasan je jednostrani napredak koji se javlja a nekim društvima koja su svoje nade stavila u njega tako da im je on postao uvjet i mjera slobode. Tu napredak postaje svenazočnom ideologijom. (OA br.41) Istinski bi napredak pak bio "u razvijanju ćudoredne svijesti koja će navesti čovjeka da preuzme na sebe šire solidarnosti i da se slobodno otvara drugima i Bogu". O sličnim će pitanjima u godinama nakon izlaženja ovog dokumenta biti prava eksplozija rasprava.

U trećem dijelu govori se o zadacima kršćana. Tako bi uloga kršćana u politici bila da svoje kršćansko zalaganje žive u službi drugima. Kršćani a politici pronalaze sklad između svojih opredjeljenja i Evanđelja, i usred opravdanog pluralizma pružaju osobno i kolektivno svjedočanstvo ozbiljnosti svoje vjere djelotvorno i nesebično služeći drugima (OA br. 46).
Na kraju se, uz poštivanje pluralizma opredjeljenja, upućuje poziv kršćanima na akciju.

[Povratak na vrh stranice]

Ivan Pavao II
enciklika
LABOREM EXERCENS
(radom čovjek)

Enciklika je posvećena radu i problematici vezanoj uz rad, a podijeljena je u pet poglavlja:

I. Uvod
II. Rad i čovjek
III. Sukob između rada i kapitala u sadašnjoj fazi povijesti
IV. Prava radnika
V. Elementi za duhovnost rada

I. Uvod
Papa u uvodu naznačuje kako opća ljudska situacija "iziskuje da se otkriju nova značenja rada" (LE, br. 2).. Rad vidi kao "crvenu nit crkvenog učenja", a ljudski rad kao ključni "i možda bitni ključ cijelog društvenog pitanja" (LE, br. 3).

II. Rad i čovjek
U radu Crkva vidi temeljnu dimenziju ljudskog postojanja na zemlji (usp. LE, br. 4). Papa luči "rad u objektivnom smislu", te "rad u subjektivnom smislu" (usp. LE, br. 5 i 6).

Upozorava da je stari vijek uveo diferencijaciju rada spram posla koji se obavljao, a kršćanstvo u osobi Isusa Krista radu daje izrazito subjektivnu dimenziju u kojoj se otkriva da "rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada" (LE, br. 6). Cilj rada uvijek ostaje sam čovjek. Rad je temeljno čovjekovo dobro. Čovjek radom ne samo da "preobražava prirodu, nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu postaje više čovjekom" (LE, br.9)

III. Sukob između rada i kapitala u sadašnjoj fazi povijesti
Crkva stoji na stajalištu da rad ima uvijek prvenstvo pred kapitalom (usp. LE, br. 12). Papa, analizirajući današnju situaciju navodi dvije zablude: "zabludu ekonomizma" i "zabludu materijalizma" koji može biti teorijski i praktični (usp. LE, br. 13).

To načelo prednosti rada nad kapitalom postulat je, prema učenju Crkve, društvenog morala (usp. LE, br. 15).

IV. Prava radnika
Rad se može promatrati kao obaveza, ali Papa naglašava da ga treba vidjeti i kao pravo radnika, u kontekstu sveukupnih prava čovjeka (usp. LE, br. 16). Uvodi pojmove "izravnog" i "neizravnog" poslodavca, te govori o njihovim odgovornostima (usp. br. 17).

O plaći naglašava da treba biti pravedna, što znači da onaj koji je odgovoran za obitelj mogne tu obitelj dostojno uzdržavati, dakle naglašava važnost adekvatne "obiteljske plaće" (usp. LE, br. 19). Govori o potrebi revalorizacije uloge žene i vrednote majčinstva u društvu. Rad bi trebao biti tako strukturiran i vrednovan da majčinska uloga žene ne trpi, ni po ugledu, ni s obzirom na mogućnost realizacije (usp. LE, br. 19).

U ovom stoljeću, u zaštiti radničkih interesa , veliku su ulogu odigrali sindikati. Crkva priznaje i podupire pravo radnika na udruživanje i zaštitu njihova interesa, te pravo na štrajk kao legitimno, ali "krajnje" sredstvo koje se ne smije zloupotrebljavati, "posebno ne u 'političke igre'" (usp. LE, br.20).

V. Elementi za duhovnost rada
Rad ima uvijek subjektivnu dimenziju. Crkva se zalaže da se oblikuje takva duhovnost rada koja će pomoći ljudima da se pomoću nje približe Bogu, te sudjeluju u njegovim planovima koji se tiču čovjeka i svijeta (usp. LE, br. 24).

U knjizi Postanka, u, kako ga Papa naziva "evanđelju rada", Bog čovjeka poziva da ga nasljeduje, kako u radu i u svakodnevnim poslovima, tako i u odmoru (usp. LE, br. 25).

Rad je posebno posvetio Isus Krist, koji je i sam radio, bio je tesar (usp. LE, br. 26). Ipak, iako je rad tako visoko rangiran u kršćanskom učenju, ipak je svaki rad povezan s izvjesnim trudom kojega on nosi sa sobom, a koji je, prema kršćanskom učenju, posljedica grijeha. To ne umanjuje značaj ljudskog rada, već kroz njega omogućuje kršćaninu da u njemu osjeti djelić "križa Kristova" i nagovještaj "novog neba i nove zemlje". Iščekivanje pak "nove zemlje nipošto ne smije oslabiti brigu za izgradnjom ove zemlje..." (usp. LE, br. 27).

[Povratak na vrh stranice]

Ivan Pavao II
enciklika
SOLICITUDO REI SOCIALIS
(socijalna skrb)

Enciklika je podijeljena u sedam poglavlja, a značajna je po tome što se u njoj raspravlja i nekim načelima socijalnog nauka Crkve, posebno načelo solidarnosti i preferencijalne opcije za siromašne. Spominje, kod nas vrlo citiran, pojam struktura grijeha, te naznačuje mjesto socijalnog nauka Crkve u sadašnjem trenutku Crkve.

Raspored enciklike po poglavljima:
I. UVOD
II. NOVOST ENCIKLIKE
III. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
IV. ISTINSKI LJUDSKI RAZVOJ
V. TEOLOŠKA ANALIZA SUVREMENIH PROBLEMA
VI. NEKE POSEBNE SMJERNICE
VII. ZAKLJUČAK

I. UVOD
U Uvodu se Papa osvrće, kako je to već običaj u socijalnim enciklikama na prethodne enciklike i daje pregled značajnih momenata koje su naglasili njegovi predšasnici.

II. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
U svojoj enciklici o "Razvoju naroda" (Populorum Progressio) Pavao VI. naznačuje da je "Razvoj novo ime za mir" (usp. PP, br. 87). Sadašnji Papa primjećuje da, ako je "razvoj novo ime mira", onda su rat i pripreme za rat najveći neprijatelji "cjelovitog razvoja naroda" (usp. SRS, br.10)

III. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA
Na prvom mjestu, Ivan Pavao II. konstatira činjenicu da su negdašnje nade u razvoj daleko od svog ostvarenja (usp. SRS, br. 12).

U današnjem svijetu prisutni su "svjetovi unutar svijeta", "Prvi, Drugi, Treći svijet, a katkada i Četvrti svijet" u kojemu Papa prepoznaje siromašne Zapada (usp. SRS, br. 14). Ovo siromaštvo i neizvjesnost nije samo materijalno, već i kulturno i političko, i "jednostavno ljudsko", pa Papa naglašava potrebu preispitivanja odveć ograničenog, tek ekonomski shvaćenog razvoja (usp. SRS, br. 15).

Tipični pokazatelji krize ovakvog razvoja jesu nedostatak stanova, te pojava nezaposlenosti (usp. SRS, br. 16). No, Papa vidi i pozitivne znakove razvoja u probuđenoj svijesti o ograničenosti sirovina i brizi za okoliš, pa prema tome postoji i pozitivna perspektiva i mogućnost za razvoj ovog svijeta (usp. SRS, br.26).

IV. ISTINSKI LJUDSKI RAZVOJ
U svijetu u kojemu živimo ima malo onih koji posjeduju jako mnogo i mnogo onih koji malo, ili gotovo ništa nemaju. Jedni i drugi nisu u stanju "biti", jer jedni su izokrenuli hijerarhiju vrednota i spriječeni su kultom "imati", pa ne uspijevaju uistinu "biti", dok su drugi u tome zapriječeni zbog lišenosti osnovnih sredstava za život (usp. SRS, br. 28).
Pravi razvoj čovjeka zbog toga treba zasnivati na ljubavi prema "Bogu i bližnjemu" u hodu prema "civilizaciji ljubavi" koju je često puta spominjao papa Pavao VI. (usp. SRS, br. 33).
Gospodstvo koje je čovjek primio od Boga, nije neka neograničena vlast i samovoljna sloboda, u kojoj čovjek može činiti što ga je volja, bez posljedica. Čovjek je od početka podvrgnut "ne samo biološkim, nego i moralnim zakonima koji se ne mogu nekažnjeno kršiti" (usp. SRS, br. 34).

V. TEOLOŠKA ANALIZA SUVREMENIH PROBLEMA
u broju 35 Papa, spominje strukture grijeha, na koje se kasnije poziva zagrebački nadbiskup u svojoj božičnoj poslanici 1997. godine, deset godina nakon izdavanja enciklike čije osnovne naglaske upravo iznosimo.

Papa naglašava kako strukture grijeha imaju svoj korijen u osobnom grijehu, a očituju se kao "sveukupnost negativnih čimbenika koji su u suprotnosti s pravom sviješću o sveobuhvatnom općem dobru." Ovdje je riječ prije svega o "moralnom zlu, plodu mnogih grijeha, koji vode do 'strukture grijeha'. Postaviti takvu dijagnozu zla znači na razini ljudskog ponašanja točno utvrditi put kojim valja poći da se ono prevlada" (SRS, br. 37).

Moralni se napredak može postići "uzajamnošću" koju treba shvatiti kao moralnu kategoriju, a jedini odgovor na tako shvaćenu uzajamnost je solidarnost, "i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao 'vrlina'. Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti, ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi.... Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni..." (SRS, br. 38). Strukture grijeha mogu se dakle u konačnici nadvladati jedino zalaganjem za dobro bližnjega i "spremnošću da 'izgubimo sebe' radi drugoga, umjesto da ga iskoristimo, da mu 'služimo', umjesto da ga tlačimo" (SRS, br.38).
Na kraju poglavlja Papa navodi moto pontifikata Pia XII.: Opus iustitiae pax - mir je plod pravednosti. Za naše vrijeme naglašava novi moto, Opus solidaritatis pax - mir je plod solidarnosti! (usp. SRS, br. 39).

VI. NEKE POSEBNE SMJERNICE
Crkva nema, naglašava Papa, nekih tehničkih rješenja, modela koje bi ponudila nerazvijenima u njihovoj težnji da prevladaju probleme. No Crkva ima svoj "socijalni nauk" koji "i nije neki treći put između liberalističkog kapitalizma i marksističkog kolektivizma. On nije neka ideologija, već brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini i to u svjetlu vjere i Crkvene predaje. Njegov je osnovni cilj da tu zbilju protumači, pri čemu ispituje da li je u skladu ili ne sa smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku i o njegovom zemaljskom, a ujedno i transcedentnom pozivu, te da na temelju toga pruži putokaz kršćanskog življenja" (SRS, br. 41).

U tom svjetlu naglašava ponovo bitnu značajku socijalnog nauka: "dobra ovoga svijeta izvorno su namijenjena svima. Pravo na privatno vlasništvo je opravdano i nužno, ali ono ne poništava vrijednost tog načela: na njemu zapravo leži 'socijalna hipoteka'" (SRS, br. 42.).

VII. ZAKLJUČAK
Ovdje je Papa upozorio na pozitivne vrednote i zastranjenja teologije oslobođenja. Glavnu zapreku oslobođenja vidi u strukturama grijeha, odnosno u grijehu koji ih stvara i širi (usp. SRS, br. 46). Naglašava važnu činjenicu da "Crkva ima povjerenja u čovjeka, premda joj je znana i zloća za koju je on sposoban; ona dobro zna ... da u ljudskoj osobi ima dovoljno kvaliteta i energija, ona je u svojoj biti 'dobra' (usp. Post. 1,31)" (SRS, br. 47).
On te, takve ljude, koji su skloni zlu, ali u biti dobri, u koje Crkva ima povjerenja, poziva da preuzmu odgovornost za izazove koje pred njih stavlja posljednje desetljeće drugog milenija, jer svima prijeti velika opasnost: "svjetska ekonomska kriza, rat bez granica, bez pobjednika i pobijeđenih" (SRS, br. 47).

Posebnu ulogu u tome procesu preuzimanja odgovornosti za ovaj svijet imaju kršćani, laici, koji se trebaju iskazati "kao svjedoci i graditelji mira i pravednosti" (SRS, br. 47).

[Povratak na vrh stranice]

Ivan Pavao II
enciklika
CENTESIMUS ANNUS
(stota godina)

Enciklika je podijeljena u šest poglavlja:

I. Karakteristične crte Rerum novarum
II. Prema današnjim "novim stvarima"
III. Godina 1989.
IV. Privatno vlasništvo i opća namjena dobara
V. Država i kultura
VI. Čovjek je put Crkve

I. Karakteristične crte Rerum novarum
U prvom poglavlju Ivan Pavao II. osvrće se na encikliku Lava XIII. Rerum novarum. Napominje kako "nove stvari" koje Lav XIII. ima na umu "nisu nipošto pozitivne" (usp. br.5). Lav XIII. Jasno je dao do znanja da nema trajnog i pravog rješenja socijalnog pitanja izvan evanđelja. Vođen tom sviješću papa naglašava važnost dostojanstva radnika i njihova rada kao vodič za ispravno poimanje Lavove enciklike, ali i čitavog socijalnog nauka Crkve.

II. Prema današnjim "novim stvarima"
Ponovno analizira Rerum novarum i zaključuje kako je Lav XIII. ispravno pretpostavio da će se "socijalizam" pokazati krivim lijekom za "liberalizam", odnosno kako to kaže Ivan Pavao II., da će se "lijek pokazati gorim od bolesti" (CA, br.12). Osnovnu pogrešku socijalizma vidi u njegovom pogrešnom poimanju čovjeka, ona je bila u principu antropološkog karaktera, a uzrok takvog krivog poimanja čovjeka je u ateizmu (usp. CA, br.13).

Osvrće se na ratove u modernom svijetu, a posebno naglašava žrtvu židovskog naroda (usp. CA, br. 17), te na mogućnost da neki budući rat završi bez pobjednika u samouništenju čovječanstva. UN su stvorene kako bi to spriječile, no Papa smatra da UN dosada nisu uspjele stvoriti djelotvorne mehanizme za rješavanje sukoba.

III. Godina 1989.
Sam naslov naznačuje kako Papa u ovoj godini vidi jednu povijesnu prekretnicu. Marksizam je za sobom ostavio "duhovnu prazninu" (CA, br. 24), koja je nastala jer se on prometnuo u svojevrsnu "sekulariziranu religiju" (CA, br. 25).

Smatra, proročki, da postoji zbiljska opasnost da se nakon pada diktatura otvore novi sukobi među napaćenim narodima, jer za neke europske zemlje započinje "u nekom smislu pravo poratno stanje" (CA, br. 28). Zato Papa poziva na solidarnost europske zemlje, jer jedino ako pomognu siromašnije i same će moći živjeti u miru.

IV. Privatno vlasništvo i opća namjena dobara
U tradiciji socijalnog nauka Crkve, privatno se vlasništvo smatra nužnim i opravdanim, ali ujedno ograničenim općom namjenom dobara, jer Bog je "dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući i ne privilegirajući nikoga" (CA, br. 31). No, glavni izvor dobara, uz zemlju, jest upravo sam čovjek. Taj čovjek u modernoj poduzetničkoj privredi sve više postaje ključni faktor proizvodnje. Imajući u vidu čovjeka koji je zaposlen, papa govori o "krepostima na radnom mjestu" kao što su: "marnost, radinost, razboritost u preuzimanju razumnih rizika, dostojnost povjerenja i vjernost u međuljudskim odnosima, te snagu u provođenju teških i bolnih odluka, ali nužnih za zajednički rad poduzeća" (CA, br. 32). Ali Papa također napominje da nije sve za tržište, postoje "brojne ljudske potrebe koje nisu za tržište" (CA, br. 34).

Naznačuje pojavu "konzumizma", koji potrebuje "hitno odgojno i kulturno djelo koje će obuhvatiti odgoj potrošača" (CA, br. 36). Također naglašava, vezano uz konsumizam, potrebu posvećivanja veće pažnje ekološkim pitanjima (usp. CA, br. 37), posebno pitanjima autentične "ljudske ekologije" (CA, br. 38) koja se temelji na dobrim odnosima u braku i obitelji (usp. CA, br. 39).

U izboru između raznih društvenih modela Crkva ne posjeduje model koji bi mogla ponuditi, no ona nudi svoj socijalni nauk kao "nezaobilaznu idejnu orijentaciju". On "priznaje pozitivnost tržišta i poduzeća, ali u isti mah upozorava na nužnost da se oni usmjere prema općem dobru" (CA, br. 43).

V. Država i kultura
Analizira totalitarizam i naglašava kako se on rađa iz negacije istine u objektivnom smislu, a korijen modernog totalitarizma vidi u negaciji "transcendentnog dostojanstva ljudske osobe" (CA, br. 44). Upozorava na sklonost mišljenju po kojemu su "agnosticizam i skeptički relativizam" temeljni filozofski stavovi demokratskog uređenja (usp. CA, br. 46). U demokraciji, da bi se u njoj čovjek mogao razvijati kao osoba, potrebno je zalagati se za određena prava: "pravo na život, pravo živjeti u ujedinjenoj obitelji i u moralnoj okolini pogodnoj za razvoj vlastite osobnosti, pravo na dozrijevanje vlastite inteligencije i vlastite slobode..." (CA, br. 47).

Naglašava da je potrebno imati na umu kako je i evangelizacija uključena u kulturu nacija, a sama kultura treba biti otvorena, dinamična, jer kad se zatvori odbijajući razmjenu i konfrontaciju oko istine, postaje sterilna (usp. CA, br. 50). U današnjem se svijetu ni jedan čovjek ne može smatrati indiferentnim spram sudbine drugog čovjeka. Zato se Crkva zalaže za promicanje kulture mira, protiv modela koji čovjeka utapaju u masi. (usp. CA, br. 51)

VI. Čovjek je put Crkve
Cilj Crkve je briga i odgovornost za čovjeka, i to ne nekog apstraktnog, već za svakog čovjeka (usp. CA, br. 53). Na toj crti Crkva razvija svoj socijalni nauk, koji prema Papi "sam po sebi posjeduje vrijednost instrumenta evangelizacije" (CA, br. 54).

Socijalnu poruku evanđelja Crkva ne smije smatrati teorijom, već temeljnim pokretačem djelovanja (usp. CA, br. 57). Djelovati valja u smjeru mijenjanja stilova života, modela proizvodnje i potrošnje, te ustaljenih struktura moći koje danas vladaju društvom (usp. CA, br. 58).

Današnji je svijet sve više svjestan da rješavanje raznih nacionalnih i drugih problema zahtijeva "jasne etičko-religiozne vrednote" i promjenu mentaliteta, ponašanja i struktura (usp. CA, br. 60). Crkva je, nakon II. svjetskog rata u središte svojih socijalnih poruka stavila dostojanstvo ljudske osobe, "naglašavajući opću namjenu materijalnih dobara, društveni poredak bez tlačenja i utemeljen na duhu suradnje i solidarnosti" (CA, br. 61).

[Povratak na vrh stranice]