LAV XIII.
(20. veljače 1878.
- 20. srpnja 1903.)
Nasljednik
pape Pia IX. nastojao je oko otvaranja Vatikana i Crkve modernome svijetu.
Za njegova pontifikata uspostavljena su nova diplomatska predstavništva
kod Sv.Stolice. U nizu enciklika (1881.,1885.,1888.,1890.) razvio je ideju
o kršćanskoj državi. Značajnije su enciklike "Aeterni Patris"
(1879.), o tomističkoj teologiji kao osnovici kršćanske teologije, te
"Providentissimus Deus" (1893.) koja je dala nov zamah razvoju
biblijskih znanosti. Godine 1881. otvorio je učenjacima Vatikanski arhiv,
koji je uz biblioteku postao središtem povijesnog istraživanja od međunarodnog
značaja. Godine 1890. posjetio ga je njemački car Wilhelm II., a kao rezultat
njihova razgovora o teškim socijalno- političkim problemima nastala je
"Rerum novarum", "Velika
povelja" katoličke socijalne misli, odnosno prva u nizu socijalnih
enciklika (1891.). Također je intervenirao u crkveno-političke sporove
u pojedinim zemljama, te je u njegovo vrijeme okončan i "Kulturkampf"
u Njemačkoj. Pred smrt 1903. imenovao je Biblijsku komisiju za nadzor
rada katoličkih egzegeta.
[Povratak na vrh stranice]
PIO XI.
(6. veljače 1922. - 10. veljače 1939.)
Program
svoga pontifikata nagovijestio je enciklikom "Ubi arcano" (1922.):
"Pax Christi in regno Christi". Godine 1925. uveo je blagdan
Krista Kralja, a također je 1925. i 1933. godinu slavio kao svete godine
pod geslom "Krist mora vladati" (1 Kor 15,25). Godine 1925.
dao je i konačan oblik Katoličkoj akciji. Podupirao je razvoj "teologije
laikata" u smislu suodgovornosti laika u Crkvi, i misijski rad. S
talijanskom je vladom 1929. uspješno sklopio Lateranske ugovore, a sklopio
je i niz konkordata s drugim europskim državama. Prigodom četrdesete obljetnice
enciklike "Rerum novarum" izdao
je veliku encikliku pod nazivom "Quadragesimo
anno" (1931.) o kršćanskom društvenom poretku, koja je i danas
aktualna i vrijedna proučavanja. Iste je godine enciklikom "Non abbiamo
bisogno" osudio presizanja talijanskog fašizma, a 1937. je enciklikama
"Mit brennender Sorge" i "Divini redemptoris" osudio
prvenstveno njemački nacionalsocijalizam, a zatim ateistički komunizam.
Umro je uoči rata 1939.
[Povratak na vrh stranice]
PIO XII.
(2. ožujka 1939. - 9. listopada 1958.)
Poznat
kao "papa Pacelli" uzeo je za geslo "Mir je djelo pravde".
U nastupnoj enciklici "Summi pontificatus" (1939.) također je
progovorio o socijalnim i političkim prilikama ondašnje Europe, no njegov
su pontifikat obilježili brojni govori i radio-poruke,
u kojima je njegovo zalaganje za pravedan međunarodni pravni i socijalni
poredak naročito došlo do izražaja (1939., 1941.,
1942., 1944., 1945., 1946., 1952., 1953., 1955. ) Iako je u vihoru rata
ostao neutralan, ipak je neprestano apelirao na savjest zaraćenih strana,
te je pomagao preko "Caritasa". Od enciklika valja spomenuti
"Mystici Corporis Christi" (1943.), o novom shvaćanju Crkve
kao mističnog tijela Kristova, zatim biblijsku encikliku "Divino
afflante Spiritu" (1943.) o nadahnuću Sv.Pisma i liturgijsku encikliku
"Mediator Dei" (1947.) kojom je na neki način već pripremao
kasnije liturgijske reforme. Iz 1950.godine značajna je enciklika "Humani
generis", te proglašenje dogme o Uznesenju Marijinu ex cathedra.
Posljednje je godine njegova pontifikata obilježila bolest.
[Povratak na vrh stranice]
IVAN XXIII.
(28. listopada 1958. - 3. lipnja 1963.)
Kao
rimski biskup sazvao je 1960. Rimsku dijecezansku sinodu, a kao pastir
sveopće Crkve 1962. godine 21. ekumenski, odnosno II.
vatikanski sabor. Taj je sabor, pod geslom "aggiornamenta"
(posuvremenjenja) čitave Crkve, bio presudan korak u otvaranju Crkve suvremenom
svijetu. Papa, koji je ostao zapamćen kao "Ivan Dobri" ili "Otac
siromaha", zbog svoje izrazite brige za običan puk, nastojao je i
oko decentralizacije crkvene vlasti, oko inkulturacije kršćanske poruke
i ekumenskog pokreta. Osnovao je u tom smislu i Sekretarijat za promicanje
jedinstva. Od enciklika značajne su: socijalna "Mater
et Magistra" (1961.), prigodom 70. obljetnice enciklike "Rerum
novarum" i mirovna "Pacem in terris"
koju je izdao malo prije smrti (1963.). U prvoj je progovorio o suvremenom
razvoju socijalnog pitanja kojeg je valjalo uskladiti s kršćanskim načelima,
a u drugoj o miru u svijetu kojeg bi trebalo utemeljiti na istini, pravednosti,
ljubavi i slobodi.
[Povratak na vrh stranice]
DRUGI VATIKANSKI SABOR
(1962. - 1965.)
Drugi vatikanski koncil događaj je koji označava prekretnicu u životu
Crkve i zasigurno je najznačajniji događaj u njenoj novijoj povijesti.
Njegov značaj i njegovi dometi još se ne mogu u potpunosti ocijeniti,
jer se ideje i smjernice koje je zacrtao Koncil još uvijek ostvaruju i
traže se načini za njihovu realizaciju. Koncil je, uz to što je neizmjerno
značajan za život suvremene Crkve, ujedno i višestruko zanimljiv. Od samoga
početka Koncil daje jasno svjedočanstvo o prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi.
Kad je papa Ivan XXIII. najavio Koncil, to je bilo
prvorazredno iznenađenje, a izazvalo je i nemalu nevjericu, jer mnogi
su sumnjali da je Papa u mogućnosti realizirati taj projekt. No, tri godine
nakon najave Koncil 11. listopada 1962. svečano otpočinje s radom. Vrijeme
održavanja Koncila vrijeme je velikog poratnog razvoja i optimizma. Tim
je optimizmom nošen i sam Koncil. Koncil je donio 16 dokumenata kao smjerokaze
za snalaženje Crkve u suvremenom svijetu. Bez poznavanja Drugog vatikanskog
koncila, njegova duha, misli i ideja koje je iznjedrio, gotovo je nemoguće
razumjeti suvremenu Crkvu i njeno djelovanje.
Za naš kut gledanja važno je istaknuti dva koncilska dokumenta: Deklaraciju
"Dignitatis humanae" o vjerskoj
slobodi (DH), te Pastoralnu konstituciju o Crvki u suvremenom svijetu
"Gaudium et Spes" (GS). U "Dignitatis
humanae" jasno je naznačeno da svaki čovjek ima pravo na vjersku
slobodu (usp. DH, br. 2), no ta je sloboda ograničena slobodom drugih
ljudi i moralnom obvezom da se u realizaciji svoje slobode osvrćemo i
na prava i slobodu drugih (usp. DH, br. 7). Pastoralna konstitucija "Gaudium
et Spes" opsežan je i značajan dokument. Koncilski su se Oci
pokušali ovim dokumentom odrediti prema suvremenom svijetu, vrednujući
pozitivna dostignuća u svijetu i upozoravajući na opasnosti s kojima je
suvremeni svijet suočen. Tim dokumentom Crkva se odvažno odlučila preuzeti
dio suodgovornosti za stanje u suvremenom svijetu, pozivajući sve, a napose
kršćane da se založe za izgradnju i dovršenje ovoga svijeta (usp. GS,
br. 93).
[Povratak na vrh stranice]
PAVAO VI.
( 21. lipnja 1963. - 6. kolovoza 1978.)
Naslijedio
je svoga prethodnika usred II.vatikanskog koncila,
kojeg je i uspješno priveo kraju. Osim govora obojenih socijalnom tematikom
(1965.,1966., 1969.), važne su nam njegove dvije socijalne enciklike :
"Populorum progressio" i "Octogesima
adveniens" koja je izdana 1971.godine povodom 80. obljetnice
enciklike "Rerum novarum". U prvoj
je govorio o razvitku naroda, a u drugoj, koju je posvetio kardinalu Mauriceu
Royu, predsjedniku Vijeća za laike i papinske komisije "Pravda i
mir", je stavio naglasak na različite nove socijalne probleme. Značajna
je i njegova enciklika "Evangelii nuntiandi"(1975.) o evangelizaciji
u suvremenom svijetu. Zalagao se za izgradnju "civilizacije ljubavi",
te je također nastojao oko ekumenskog dijaloga sa odijeljenim istočnim
i zapadnim crkvama. U tom pogledu značajno je njegovo putovanje u Svetu
zemlju 1964. prigodom koje se susreo s ekumenskim patrijarhom Atenagorom,
a kojeg je potonji uzvratio 1967. u Vatikanu.
[Povratak na vrh stranice]
IVAN PAVAO II.
(16. listopada 1978. - 2. travnja 2005.)
Karol
Wojtyla, prvi papa Slaven, rođen je 18.svibnja 1920.godine na jugu Poljske.
Izabran je za papu nakon kratkog pontifikata pape Ivana Pavla I. (26.kolovoza
- 28.rujna 1978.), od svega 33 dana. On je neumorni papa koji puno putuje,
ali koji i na poseban način skrbi za siromašne. To je uočljivo već kod
njegove prve enciklike "Redemptor hominis" (1979.) u kojoj u
centar svog razmatranja stavlja čovjeka kao osobu i subjekt, naglašavajući
pritom i potrebu ljudske solidarnosti. U enciklici "Dives in misericordia"
govori o milosrđu koje nadopunjuje i ispravlja pravdu, no njegova je prva
izričito socijalna enciklika "Laborem exercens",
izdana 1981. povodom devedesete obljetnice enciklike "Rerum
novarum", u kojoj kao ključ socijalnog pitanja navodi rad, te
donosi jednu "duhovnost" rada. Godine 1987. izdao je i drugu
pod imenom "Sollicitudo rei socialis"
gdje, konstatirajući pogoršenje situacije na socijalnom planu, među ostalim
progovara o "strukturama grijeha", ali i o potrebitoj "povlaštenoj
ljubavi za siromašne", te nastoji definirati pravu narav socijalnog
nauka Crkve. I konačno, prigodom stote obljetnice prve socijalne enciklike
Lava XIII. "Rerum novarum" (1891.)
izdao je 1991. encikliku "Centesimus annus",
koja je svojevrstan poziv kapitalističkim zemljama da počnu ozbiljnije
rješavati problem siromaštva u svijetu.
[Povratak na vrh stranice] |